Naziv filma: Dark Waters / Tamne vode (1993.)
Datum: 1.4.1993.
Redatelj:Mariano Baino
Scenaristi:Mariano Baino
Uloge: Louise Salter, Venera Simmons, Mariya Kapnist:
Radnja: Lijepa Elizabeth se iz Engleske vraća na opskurni i teško pristupačni otok na Crnom moru. Tamo je smješten samostan čijim je redovnicama njezin pokojni otac redovito slao novac. Željna saznati razloge zašto je to radio odlazi tamo ne sluteći da časne skrivaju vrlo mračnu tajnu vezanu upravo uz nju. 
Zemlja: Rusija, Ukrajina
Trajanje: 94 min
IMDb ocjena: 6.3
Naša ocjena: 6.1/10 
 
RECENZIJA:
 
„Dark Waters“ ili „Temnye Vody“ kako glasi originalni ruski naziv, je poprilično nepoznato i jedino dugometražno djelo Mariana Baina. Riječ je o rusko-talijansko-engleskoj koprodukciji snimanoj na autentičnim lokacijama u Ukrajini, među ostalim u okolici Černobila te Odessi. Film je poznatiji pod svojim engleskim nazivom „Dark Waters“ i putem njega ga je najlakše naći na internetu, a taj naziv je prisutan i u uvodnoj špici. Usprkos nepopularnosti na svemrežju i neprisutnosti u videotekama, „Dark Waters“ je izuzetno kvalitetno djelo koje je, vjerujem, izbjeglo ropotarnicu povijesti.

Da li ste se ikad zapitali kako bi izgledala ekranizacija H.P. Lovecrafta od strane velikog Daria Argenta? Odgovor vjerovatno nikad nećemo saznati no „Dark Waters“ je vraški blizu tome. Baino je prilikom snimanja bio uvelike inspiriran klasičnim talijanskim majstorima horora (Fulci, Argento, Bava) i njihovim stilizacijama te s druge strane Cthulhu mitovima H.P. Lovecrafta. Konačni produkt je više nego izvrstan i može ponosno stajati uz bok svojim uzorima!

Bainovo djelo je atmosferično, mračno te stilski i vizualno izrazito upečatljivo. Naslovna tamna voda prožima čitav film, a utjelovljena je u oluji s početka koja pozdravlja dolazak Elizabeth, odjevene u ikonski crveni raincoat, na izolirani otok. Kasnije se pojavljuje u obliku kiše koja neprestano rominja po prozorima samostana, mora koje izbacuje uginule ribe na obalu te vode pomiješane s krvlju koja se slobodno slijeva niz keramički Kristov kip. Voda je uvijek prisutna kao centralni motiv, no film ostaje prepoznatljiv još više po jezivim redovnicama koje u rukama nose goruće križeve tjerajući strah i tamu.

Vraćajući se na Argenta, „Waters“ je sa svojim naglaskom na stil i atmosferu naspram priče najsličniji upravo njegovoj vještičijoj trilogiji, a posebice „Suspiriji“ i „Infernu“. Priča, koja je ipak dovoljno zanimljiva da drži gledatelja u neizvjesnosti nije lišena nelogičnosti i propusta u radnji. „Twist“ koji Baino pruža u finišu je donekle predvidljiv i pažljivijeg gledatelja neće iznenaditi. Close-up u posljednjim scenama filma je također nepotreban i donekle oduzima od intenziteta čitave fabule. Najveća zamjerka ipak ide na neujednačen tempo prve i druge polovice filma; „pasivni“ prvi dio gotovo pa i nema dijaloga i akcije već samo jezivu atmosferu te prednjači po kvaliteti i gledatelja ostavlja „gladnim“ u odnosu na nasilniju i bržu drugu polovicu.

U konačnici, „Dark Waters“ je film kojemu je malo falilo da postane klasično „must see“ štivo za svakog ljubitelja horora no usprkos tome i dalje plijeni atmosferom te audio-vizualnim dojmom. Vrhunsko djelo koje zaslužuje veliku preporuku od mene!

Idi na vrh