Naziv filma: The Wicker Man / Čovjek od pruća (1973.)
Datum: 1.6.1975.
Redatelj: Robin Hardy
Scenaristi: Anthony Shaffer
Uloge: Edward Woodward, Christopher Lee, Diane Cilento
Radnja: Fabula prati detektiva Howieja koji dolazi na izolirani škotski otok Summerisle istražiti nestanak lokalne djevojčice. Mještani tvrde da ne znaju tko je ona i da je nikad nisu vidjeli usprkos činjenici da je upravo netko od njih poslao pismo s informacijama o nestanku policijskoj postaji. 
Zemlja: SAD
Trajanje: 88 min
IMDb ocjena: 7.7
Naša ocjena: 8.0/10 
 
RECENZIJA:
 
Dugo sam odgađao pisanje osvrta na „Čovjeka od pruća“ smatrajući kako mu nikako ne mogu odati počast putem teksta budući da je riječ o meni jednom od omiljenih filmova. Često su se lomila koplja oko njegove žanrovske pripadnosti iako je izašao iste godine, no nekoliko mjeseci poslje „Exorcista“ koji je čistokrvni horor per se ali po scary factoru ne toliko različit od „Wicker Mana“, barem gledano iz današnje perspektive. Ipak, s obzirom na taj povijesni odmak i usprkos današnjem općem zasićenju s eksplicitnom stravom te neprestanim redefiniranjem pojma horora, „Čovjek od pruća“ je u vrijeme izlaska doista bio zastrašujuć film s pritajenom jezom i građenjem napetosti na neizvjesnosti i hereticizmu koji djeluje out of place i tako se pridaje gledatelju kao stran i uznemirujuć. Uostalom, većina iole popularnih top lista koje se bave hororima gotovo uvijek uvrštavaju i „Wicker Mana„ te je zapravo vrlo čudno vidjeti ga izostavljenog.

Film nikad nije doživio uspjeh „Exorcista“, „Carrie“ ili „Omena“ snimanih u približno sličnom razdoblju, ali je s vremenom postao kultni klasik s vojskom vjernih fanova, što može zahvaliti mnogobrojnim kontroverzama vezanim uz njegovo snimanje počevši od navodno stvarnog spaljivanja životinja u ikoničnom čovjeku od pruća, preko mnogobrojnih scena s razgolićenom Britt Ekland i implicitnog eroticizma kroz pjesme i ples te u konačnici svojevrsnog revivala neo-folka i paganističkih rituala. Žanrovska određenost se uspješno izbjegla i dodavanjem glazbenih brojeva koji su prekrasno integrirani u film te nisu puki dio pozadinske zvučne podloge već djeluju kao dio priče i osvrt na radnju pa „Wicker Mana“ možemo svrstati i pod mjuzikle iako u svojoj biti ne pripada niti jednom svijetu. Pokojni Paul Giovanni je najzaslužniji za soundtrack i većina skladbi su njegovo autorsko djelo pri čemu je mješao tradiconalnu keltsku i pagansku pjesmaricu sa nešto modernijim folkom i tako ostvario izniman utjecaj na samu atmosferu filma ali i mnogobrojne izvođače koji su se inspirirali upravo ovim djelima. „Wicker Man“ je odgovoran za uskrsnuće neo-folka te oblikovanje tematike i tehnike mnogobrojnih post-industrial, freak folk i darkwave bendova koji su usljedili.

Osim glazbe, treba posebno spomenuti napetu i mističnu atmosferu otoka Summersislea te istaknuti izvanrednu glumu cjelokupne postave. Britt Ekland u ulozi gostioničarke Willow te Edward Woodward kao inspektor Howie su iznimno uvjerljivi i teško je zamisliti nekoga drugoga u njihovim ulogama. No, kruna definitivno pripada nevjerojatnom Christopher Leeju i njegovom lordu Summerisleu koji bez puno truda krade svaku scenu i hipnotizirajući gledatelja izgovara rečenice prepune pritajene jeze koja se može rezati nožem. Lee je ulogu karizmatičnog grofa pristao odraditi pro bono, pročitavši scenarij, te dan danas tvrdi da mu je ovo najbolja uloga.

Fabula, iako naizgled jednostavna, se s vremenom transformira iz priče o nestaloj djevojčici i istrazi koja je usljedila u slojevita promišljanja o autoritetu i iskorištavanju naivnosti vjernika te funkcionalnoj ulozi religije koja kroz ritualizaciju i odricanje od stvarne odgovornosti može voditi ka potpunom kolapsu tradicionalnih vrijednosti i stvaranju autokracijsko-teološkog društva. To je ponajbolje prikazano kroz mnogobrojne neo-paganističke rituale i blago rečeno, nepovjerljivi odnos katolika Howieja prema „heretičkim“ stanovnicima otoka. Naslovni čovjek od pruća je pak nešto doista posebno, impozantno i jezovito; konačna destinacija poput pakla ili raja koju pravi vjernici ne preispituju. Procesija koja tamo vodi je impresivna, bizarna i egzotična a put popločan dobrim namjerama.

Godine gospodnje 2006. snimljen je LaButeov remake „Wicker Mana“ s Nicholas Cageom u ulozi inspektora Howieja. Pitanje je da li je LaBute uopće pogledao original te ako jest je li doista shvatio poantu i omirisao atmosferu budući da je na upit o razlozima snimanja odgovorio kako je „riječ o dobrom filmu no zastarjelom“ te da mu je iznenađujuće kako „velik broj ljudi govori kako im je soundtrack originala sjajan“ na što je LaBute odvratio sa „I'm like, come on!". Na sreću, njegov produkt je popljuvala i kritika i publika pa ne izgleda kao da je baš znao o čemu priča. Također, jedna od osnovnih odlika originalnog „Wicker Mana“ je uz glazbu i ples, količina golotinje, odnosno „nedostatak pristojnosti“ kako kaže Howie, koja je za 73' bila pozamašna te je tako film dobio „R“ predikat dok se ovaj Labuteov remake diči sa „PG-13“ i to 33 godine kasnije!

Idi na vrh