TheFogCover1

Znate kako se dolazi do zanimljivih ideja? Slučajnošću. Jedan od najpoznatijih originalnih američkih horor filmova osamdesetih započinje svoj život u – Engleskoj. U trenutku kad mladi filmaš John Carpenter, zajedno s tadašnjom suradnicom Debrom Hill, radio ono što radi svaki drugi turist, obilazio Stonehenge, poznatu lokaciju prekrivao je oblak magle, prizor nije mogao proći bez da se postavi pitanje – što ako se netko s lošim namjerama nalazi unutar nje? Još dok je radio promociju svojeg Assault on Precinct 13, (što je zanimljiva stvar jer tada je već snimio i Halloween koji je tek započinjao svoj uspješni kino život) Carpenter i Debra Hill započinju rad na scenariju naslova koji će postati njihov sljedeći zajednički projekt, koristeći se prizorom magle kao osnovom radnje, nadopunjavajući ga stvarnim brodolomom koji se dogodio kod Južne Karoline (za koji se isto sumnjalo da je izazvan od strane stanovnika malog priobalnog gradića) kao glavnom pričom. No, nisu samo prizor magle i glasine o brodolomu bili inspiracija. Kako će vrijeme pokazati, Carpenter je oduvijek bio sklon „posuđivanju“ motiva iz filmova koji bi ga na neki način fascinirali te je i ovdje upotrijebljena premisa iz starog crno bijelog horor naslova, The Trollenberg Terror (1958), u kojem nezgodni posjetioci dolaze unutar – oblaka.

A priča je poznata svima. Antonio Bay, mali priobalni gradić, za koji dan slavi sto godina svojeg postojanja. Počinje se događati niz jezivih ubojstava po gradu u kojima je jedina zajednička poveznica pojavljivanje neobične magle. Prateći grupu likova, čiji se putovi ukrštaju u noći stogodišnjice, otkrivamo tajnu kako se osnivači grada prije točno sto godina uzeli zlato od nesretnih putnika te namjerno potopili njihov brod, navodeći ga lažnim signalima na stijene pokraj obale. Svaka smrt u gradu predstavlja zamjenu za jednog od urotnika koji su izazvali tragediju, a svatko od stanovnika mogao bi postati iduća žrtva.

Film dobiva skromnih milijun dolara budžeta, radi čega će poznata Carpenterova kreativnost unutar malih, gotovo nezavisnih, produkcija još jednom izaći na vidjelo. Snimajući širokokutnim objektivima, film dobiva izgled puno skupljeg projekta (stvar i danas izgleda dobro), a neke od najboljih stvari iz njega također su nastale – slučajno. Prva verzija dovršenog filma ispada prekratka za puštanje u kinima, a kako nije bilo novaca za snimanje onog što je osnova priče (brodoloma) Hill i Carpenter odlučuju ga prikazati na nešto jednostavniji način – pričom. Poznati uvodni monolog, priča starog kapetana, tako nastaje iz puke nužde, da se popuni minutaža, pretvarajući se u jednu od najupečatljivijih filmskih otvaranja što se tiče horor žanra. Ali, taj uvod funkcionira i na jednoj drugačijoj razini, zahtjeva od gledatelja da se uključi u zvuk riječi i dočara si užas koji nije prikazan. Zanimljiva tehnika pripovijedanja. To nisu svi problemi koji su pratili produkciju. Carpenter nikada nije bio posve zadovoljan filmom (nije ni danas) jer zgotovljeni proizvod nije bio strašan, kao ni radnjom zadovoljavajući. Jedna trećina filma snimljena je nanovo, pri čemu su izbačeni svi kadrovi gdje se koristila dobra stara čop-čop tehnika masakriranja te su nadodani prizori gdje je magla ta koja proganja likove, a ne duhovi utopljenih mornara (scena na krovu svjetionika uopće nije postojala u originalnoj verziji) što se pokazalo dobrom odlukom jer se polazna ideja iskoristila do maksimuma. Film je nakon puštanja dobio relativno solidne kritike, a bio je i hit, čime su karijere svih uključenih dobile novu recku uspješnosti na svojim karijerama. Reklo bi se; sve 5. U teoriji.

U realnosti, priča je malo drugačija. The Fog, koliko god danas bio cijenjen kao kultni film i, ono glavno, originalni film, ima svojih mana kojima vrijeme nije pomoglo. Što radi budžeta, a što radi širine priče, detalji ostaju nedorečeni, što će reći da je i cjelina nedorečena. Zamišljen kao naslov koji bi prikazao propadanje cijelog grada, tek dio zamišljenog plana završava na ekranu, a komadi radnje nisu tamo jer su se uklapali u zamišljeno već zato što su klasične Carpenterove posvete. U tom postupku najviše pate nerazrađeni likovi, koji su kartonski, a kako radnja odmiče, ne stignemo se pravo ni povezati s njima. Preglednost priče nije loša, no dok imamo solidan uvod, uspješan vrhunac, stvari se naglo prekidaju u završnici. Nedostaje nekoliko ključno zamišljenih scena gdje cijeli grad doživljava katastrofu (koje su otpale radi prevelike cijene) a radeći s onim što je imao, čak ni Carpenter sa svojom kreativnošću nije moga prikriti ograničenja. Kratko rečeno, završnica je zbrzana te ispod razine kvalitete koju imaju prva dva dijela filma. Dvadeset i kusur godina kasnije, netko će pokušati popraviti ono što Carpenteru nije uspjelo u originalnom uratku. Ta se dva filma jednostavno moraju povezati jer glavna poveznica im je upravo sam Carpenter, kao i Debra Hill, oboje u svojstvu producenata (zanimljivost leži u tome da je njemu, Carpenteru, ponuđena i režija, ali da ju je odbio jer mu se više nije natezalo s tom pričom)

Remake The Fog koristi istu temeljnu priču kao i original, no par stvari je promijenjeno. Iako u originalnom filmu Carpenter nije naznačivao ničime da su žrtve nekako povezane s originalnim urotnicima krivima za brodolom, ta je ideja upotrijebljena u novelizaciji njegovog filma. Ideja je prenesena u obrađenu verziju. Također, bilo je dosta prigovora na lik koji je igrala Jamie Lee Curtis. Osim jasnih referenci na film Birds (obje junakinje dolaze u grad te odmah izbije pakao) njezina je uloge bile nerazrađena, neiskorištena i dobrim dijelom nepotrebna (ali ju je bilo lijepo za vidjeti) te je i taj dio promijenjen u to da se duhovi vraćaju radi nje, kao, izgubljena ljubav kapetana Blakea. To je bilo malo over the top, jer ono zlato što su duhovi mornara tražili u originalu ne znači doslovno zlato (iako je tako prikazano) već označava poznatu izreku „oteto-prokleto“. Remake se uspio uklopiti u cijeli niz beskrvnih obrada poznatih kultnih naslova, degradirajući originalnu ostavštinu (ali, hej, Rade Šerbeđija je bio glavni negativac, to je dobra stvar) do te mjere da Carpenterov The Fog nakon svega izgleda još bolje. Dapače, uspjelo mu je ono što ni Carpenteru nije uspjelo; prikriti mane cjeline i naglasiti kako je vrijeme originalnih ideja, pa bile one izvedene u skromnim i ograničenim uvjetima, stvar prošlosti. Neovisno o svemu, originalni film ostaje jedan od najoriginalnijih horor filmova osamdesetih godina prošlog stoljeća, što je stvar koju ne uspiju izvesti svi. Za takvo što potrebna je ruka majstora.

Idi na vrh