ibvM2KzlTa5E5F

Snimiti horor koji bi isključio grafičko nasilje nije jednostavan zadatak, za početak bi vam trebao intrigantan scenarij, zanimljiva radnja, ono nešto što bi djelovalo dovoljno jezivo samim zamišljanjem, par glumaca koji znaju dvije-tri o glumi te redatelj koji se neće povijati uobičajenim pravilima. Također, nije zgorega ako u sve to dodate kako se materijal koji snimate temelji na istinitim doživljajima jer stvarnost obično bude zanimljivija od fikcije. Paranormalne pojave, duhovi, posjete s mračne strane zagrobnog života oduvijek intrigiraju filmaše, rijetko koji se i odvaži pokazati stvar onakvima kakve jesu – nedorečene. Prva asocijacija kad se priča o neugodnim posjetima s druge strane svijetla mnogima odmah u sjećanje priziva kultni Poltergaist, ili recentne nastavke Paranormal Activity filmova, no ako se spustite malo više ispod radara, samo jednu godinu prije Poltergaista, mogli bi se saplesti o jedan zanimljivi naslov koji svoju medijsku eksponiraniju braću jede za doručak. Nije to toliko teška stvar, film je jednostavno bolji od njih, izravniji i realniji, čime se i postotak jeze podiže za par stupnjeva. Jednostavno se ne može pisati o ovom naslovu, a ne napraviti neke usporedbe s onima koji su u istom žanrovskom šablonu. Stoga, prvo priča.

The Entity je priča o samohranoj majci koja radi prosječno plaćeni posao, previše radnih sati, premalo vremena provedenog s vlastitom djecom, konstantni tempo preživljavanja koji se nalazi jako blizu toga da je dovede na prosjački štap. Jedne uobičajene večeri doživljava nešto neugodno, jednu vrstu silovanja od strane nepoznate sile koja ju bez problema obori, pokori i nasilno iskoristi. Iako ona vjeruje kako se radilo o običnom napadu (makar ne postoje tragovi živog uljeza) mišljenje joj se mijenja kad se ista stvar – ponovi. Sada već ozbiljno zabrinuta za sebe, djecu i mentalno zdravlje svih zajedno, ona prvo nade polaže na konvencionalne metode liječenja – psihijatre i doktore. Dok jedni potvrđuju da joj se nešto dogodilo, barem medicinski, drugi su uvjereni kako je ona sama uzrok tih napada radi preopterećenog načina života. Već iz čistog očaja, naša junakinja pomoć odlučuje potražiti i među alternativnim rješenjima – ekipom koja za sebe tvrdi da su stručnjaci za paranormalne susrete. Stručnjaci da, u teoriji, no u praksi se pokazuju još manje pripremljenima od medicinske strane priče. A njihove ideje kako bi se cijela stvar trebala razriješiti je sve samo ne baš normalne, dapače, djeluju luđe od same junakinje.

Prva prednost koju The Entity ima nad Poltergaistom jeste u prikazu svojih junaka. Izostaje tipični američki san, nema sretne obitelji u ugodnom predgrađu, nema bejzbol tate i zgodne mame te troje djece koja se natječu koji će biti iritantniji u slatkom iritiranju, nema čak ni veselog čupavog psa da upotpuni sliku idile. The Entity, da mu se ne zna pozadina, može proći i kao socijalna drama o ženi koja sigurno neće dobiti nagradu kao najbolja mama godine, njezini su klinci realni i različitog porijekla, što nam govori kako je mama napravila par pogrešnih odluka u životu, a sve to likove nam predstavlja kao nekoga koga vjerojatno viđamo svaki dan u prolazu. Druga stvar koja je posebno zanimljiva, u problemima uvijek svoj život povjeravamo stručnjacima na brigu (ili se to tako radi u filmovima) dok su „stručnjaci“ ovdje nešto što podiže jezu. Psihijatri su ograničeni svojim školovanjem, traženjem problema tamo gdje ga nema i upornom uvjeravanju da smo za sve probleme krivi – sami. Nesposobnost da se suočimo s neshvatljivim na kraju dovodi do uguravanja u kalup koji se može objasniti jer neobjašnjivo znači da nismo toliko stručni kako mislimo da jesmo. Dodatak, „stručnjaci za paranormalno“ imaju onaj samouvjereni stav kako su baš oni ti koji će sve to razriješiti – dok se ne dogodi stvarna paranormalna aktivnost. Nesposobne individue koje iskorištavaju nečiju nevolju za vlastiti probitak nisu ništa novo, a jezivije od paranormalnih napada postaje činjenica da će stručnjaci dovesti u pitanje život glavne junakinje samo na osnovu toga da „pokušaju“ nešto shvatiti. Izraz „slijep vodi slijepoga“ ovdje dolazi do tako lijepog izražaja da to nije čista slučajnost.

Ali, sama bit filma, ono što ga čini hororom u pravom smislu riječi, jesu napadi na glavnu junakinju. Seksualno iskorištavanje nije današnja novost, čak ni jučerašnja, no silovanje samo po sebi predstavlja onu vrstu napada koja u svima izaziva neugodu, čime se postiže visoka razina napetosti bez upotrebe posebno izraženih eksplicitnih prizora. Barbara Hershy snašla se u ulozi odlično, a naglašena i uvjerljiva gluma pridonosi ugođaju bespomoćnosti (čak i kad osjeća krivicu jer pri jednom napadu osjeti seksualno zadovoljstvo). Sami napadi prikazani su žestoko, bez upozorenja (ako ne računate glazbu koja ga uvijek najavi) a kad se dođe do granice kad bi taj način prikazivanja mogao doći do repeticije, ubacuju se prizori klasičnog poltergaist djelovanja – demoliranje kuće, prostorija i sličnog. Efekti su izdržali test vremena, i možda je sretna okolnost što nisu previše korišteni. Polaganje dodatne privlačnosti na leđa glumaca nije loša ideja jer njihove su izvedbe i doprinijele da to donekle sliči na nešto jer uz Barbaru, tu je i odlični Ron Silver, za kojeg se može reći da nikad nije u cijelosti iskoristio vlastiti potencijal, pa ga je dobro vidjeti u ovakvim, kreativno poletnijim projektima.

Također, različitost filma od ostatka sličnih jeste što nema kraj, ili ga ima, ovisi kakvom tipu osobe pripadate. I dok je bolest američkih horor filmova (uglavnom oko 98 % boluje od njih) da svi budu objašnjeni, pojašnjeni i jasno zaključeni, ovdje to nije slučaj. Istina, napravilo se to što se napravilo, no jesu li odgovori koje su likovi dobili dovoljni, ili bolje rečeno, nisu dobili, bili previše za publiku naviklu da im se crtaju neke stvari? Stvarna priča kaže da su se napadi na glavnu junakinju (prikladno promijenjenog imena) nastavili dugi niz godina nakon događaja iz filma (koji nisu posve službeno ni potvrđeni) što i nije nešto što bi voljeli saznati nakon što provedete dva sata uz ekran i gledate nečiju patnju. Ali, tako funkcionira stvarnost, sretni završeci nisu uvijek opcija koja se treba dogoditi. Neobičan pristup priči, likovi od krvi i mesa, preglednost režije, dobri glumci, jezivost napravljena ne samo od nepoznatih elemenata već i onih koje susrećemo svakodnevno, ako ste za promjenu i dosta vam je uobičajene hollywoodske površnosti, ovo je stvar koja bi vas mogla razbuditi. I preplašiti. Nije mala stvar za naslov koji je danas zamalo zaboravljen, a na koji se mnogi znaju referirati bez da to spomenu.

Povezane vijesti i filmovi