TheChangeling

Nisam neki zagriženi pobornik horor filmova, ne gledam nešto samo gledanja radi i jednostavno ne pišem o nečemu pisanja radi. Ali danas sam bio u nekom dobrom raspoloženju, pa da ponovim gradivo. I odmah zapišem riječ-dvije, kako to već ide. U današnje vrijeme horor filmovi koji za radnju koriste paranormalno, nadnaravno, duhove i ine nisu ništa novo, svako malo pojavi se neki naslov koji zaintrigira publiku (malo manje kritiku) i kad kažete “danas sam gledao nešto u vezi uklete kuće” jednstavno nema težinu kakvu je imalo prije 20-30 godina.

Problem je sljedeći, stari horori, koliko god su bili dobri, toliko su bili i predvidljivi, gotovo statični i nisu se nešto posebno proslavljali (barem gledano s financijske strane) jer A) tu je uvijek bilo nekakvo masivno zdanje puno soba i prolaza, B) tu su uvijek bili jezivi zvukovi – početak i kraj priče. Ono između toga značilo je ostajanje na marginama žanra ili ulazak među velike dečke. Problem broj dva; moderni horori ne preživljavaju statičnost. Zamislite film s likom koji pola filma šeta po ogromnoj kućerini dok odzvanjaju čudi zvukovi – i da ništa ne doleti u kameru dobrih desetak minuta? Publika bi zaspala. Ono što želim reći, The Changeling je predstavnik stare škole (početno A i B) i postoji monstruzno velika mogućnost da se većini neće svidjeti radi visokog godišta (već kad smo iskreni, na prvo gledanje mi je bio zrno prestatičan) ali u njemu se neke stvari koje vrijede pažnje. Koje? U nastavku teksta…

Kada uglednom kompozitoru i nastavniku Johnu Rasellu poginu žene i dijete, on unajmi nekakvu ogromnu kućerinu u drugom gradu kako bi napravio svjež početak i skrpao život kako zna i umije. I dok je kuća stvarno impresivna te pogoduje Johnovu radu, uskoro započinje serija neobičnih zvukova radi kojih se John upušta u istraživanje koje jako brzo prelazi u vode nadnaravnog. Prelazi, ali se i vraća natrag u stvarnost jer događaji, zvukovi i kuća imaju nekakve veze s pričom starom nekoliko desetljeća, kao i jednim američkim senatorom.

Ako zanemarite ono preočito, ogromnu kućerinu zlokobna izgleda, moglo bi vas iznenaditi da film svoje privlačnost ne polaže na vizualnim atrakcijama, kao ni hektolitrima krvi. To su vam ona filmska vremena kad se gledalo dočarati jezivu atmosferu na druge načine, te stvoriti osjećaj neugode koji vas prati kroz cijelu radnju i ovdje je to uspjelo pravo, bez nekakvih trikova tipa odsječena glava u frizeru. Najajči su zvukovi koji odzvanjaju kroz kuću (prava orgija zvukova, da budem iskren) i nije teško povjerovati kako je glavni lik prepadnut do zadnje dlake. Imamo i jednog medija (kao i svi pošteni filmovi o duhovima, ni ovaj nije mogao proći bez jednog) koji neće baš nešto pojasniti, ali scena s “automatskim pisanjem” mi je možda i najbolja pri izgradnji spooky atmosfere. I tada slijedi mali zaokret. Umjesto nekakva gadna sučeljavanja lika i duha dobijemo malu istragu, nešto Zaboravljeni slučaj priču, gdje se otkriva zašto je kuća takva kakva je, što, da budem iskren – nisam očekivao. Da se nastavilo u paranormalnom tonu vjerujem da bi došlo do zasićenja, ali ovako je jeza dobila novu putanju. Što je bilo na kraju priče? Da vam ne bih rekao, pogledajte film, ali isplati se uloženog vremena.

Mane, pitate. Ah, mane. Iako je stari glumački lisac George C Scott ovdje, film, očekivano, ima ponešto drvene glume (pregurajte to, svi ti horori stare škole ih imaju) od preostalog casta. Naravno, priča pati u uvodnom dijelu, ali na to možete gledati kao i na plus, danas se više ne radi na način da se napravi atmosfera, a onda počne s pričanjem priče, i ima par statičnih kadrova koji su mogli biti malo kraći. U zamjenu, radnja nudi dubinu i slojevitost priče, neugodnu atmosferu kroz cijelu radnju, što je stvar koja se nije ni u to vrijeme radila baš često (dapače, The Legend of Hell House (1973) je dosadan da umreš) i pošteno je reći da je kultni status zaradio opravdano. Nije vas strah istraživanja nasljedstva prašnjavih naslova? Onda je ovo vraški dobra stvar za nešto takvo.

Idi na vrh