Reći da je napokon i on dobio poštenog konja za utrku bilo bi malo uljepšavanje, ali da je riječ o dobrom, korektnom filmu, to jest.
Prije svega, mali opis tko, što, gdje i kako. Kasnije će biti i zašto to pišem tako. Odd Thomas književni je serijal kojeg se bez muke može usporediti s recentnim teen serijalima tipa Vampirski Dnevnici ili Sumrakom. Sad kad sam vam ili uljepšao dan ili vas odbio da nastavite čitati dalje, Odd serija je ustvari bolja od spomenuta srodnika jer je... idemo reći pametnije napisana, pa što bude. I sam Odd je zabavan lik, sklon off beat komentarima, sarkazmu i cinizmu. I, da, viđanju mrtvih ljudi (ekčuli duhova) kojima onda pomaže da pronađu svoj mir time da pronalazi one koji su im nanijeli zlo. Zvuči pomalo kao Šaptačica Duhovima, znam, ali nema straha, ovdje nema nepodnošljive sladunjavosti, već ljutih sukoba, pa hvala bogu na malim stvarima. Po konstrukciji, Odd se može usporediti s Dylan Dogom. Živi u malom mjestu (OK, OK, nije London) ima slučajeve koji imaju ukus i miris nadnaravnog, a tu je i lokalni šef policije koji pomaže i čuva našeg junaka. Već kad sama ekranizacija Dylan Doga nije ispala bog zna što, da se barem dobije surogat zamjena.
A sad koja o filmu, jel, nakon što ste doznali sve ono bitno iz pozadine. Jer film nas baca odmah s vrata u svijet Odd Thomasa i ako niste barem malo upoznati s tko je tko i što je što, moglo bi vam biti čudno, da ne kažem loše pojašnjeno. No, ukratko Odd je običan dečko koji vidi mrtve, ima slatku djevojku, općenito pozitivni stav o životu i sve bi bilo pet da povremeno ne mora uhvatiti kojeg ubojicu kako bi pomogao nekoj dobroj duši koja je zaglavila između dva svijeta. No kad njegov mali gradić počnu preplavljivati čudni mračni stvorovi s one strane mrtvih, zvona za uzbunu se pale samo tako jer te spodobe privlače velike nesreće, a velike nesreće obično znače i puno mrtvih. Na našem vrlom junaku je da otkrije što se sprema, a kako sam već naglasio ono u uvodu, Koontz je inspiraciju indirektno povukao iz stvarnosti, što film, koji inače i nije toliko horor, pretvara u pomalo jezovit prikaz nečega što nije tako nemoguće da se dogodi. Ono što se pak dogodilo jeste da je Stephen Sommers, poznati teškaš visoke produkcije, uspio napraviti više nego dobar posao s adaptacijom perolake knjige.
Film ima sve što treba imati jedan takav naslov; dopadljive likove, korektnu priču, režiju koja je protočna i glumce koji su opušteno odradili sjajan posao. Mana jest ono što sam vam spomenuo, radnja baš i ne pojašnjava odnose među likovima, predstavlja ih i tu je to što jest, čime uvodni dio pomalo šepa (iako nije dosadan, da se razumijemo) za drugim dijelom koji vozi u petoj brzini i nimalo ne gubi zamah do samog kraja koji, neću biti tako bezobrazan i otkriti vam ga, će vam ili popraviti dojam ili ga potpuno skršiti na neočekivan način. Uz sve te tehnikalije i ponešto zdravih, ali ne i toliko impresivnih specijalnih efekata (film je ipak imao samo 20 milijuna dolara na raspolaganju) dodatne bodove za stol donose i mlađahni Anton Yelchin kao Odd (savršen izbor, ako smijem skromno zamijetiti) te star glumački veteran Willem Dafoe kao šef policije koji mu pomaže.
Uz malo poznatih glumačkih pojava, ponešto prirodne jezivosti, općeg ugođaja da ovo nije samo još jedna teen sladunjava ljubavna bullshit pizdarija te fino zaokružene priče, Odd Thomas isporučuje očekivano, bez da pokušava prodati maglu, što ga čini poštenim, zabavnim i laganim za gledanje, iako možda ne baš i dugo pamtljivim. Kakva je današnja ponuda, to je puna šaka duhova.
