Napokon malo mira, odmora, tišine i osvježenja (za ovo zadnje se možemo samo nadati) i napokon da uhvatim par minuta da zapišem koju riječ. Već dugo nisam, ali u svoju obranu mogu reći samo jedno – nisam ni gledao nešto pametno. Živim na serijama, svaki dan si dajem infuziju Star Treka (Picard i Archer su moji dečki) tako da filmovi imaju poduži godišnji. Trenutačno. Ipak, nešto se pronađe, ne zato što sam tako cool tip, pa imam svega i svačega u kolekciji već zato što sam nedavno bio u ”kupovini”, pa je red vidjeti kupljenu robu. I još sam u nekom mudu za horor, a horor 70-ih mi je apsolutno nepoznato područje (osim ako ne računate Hammer produkciju) i da budem pravo iskren – vampiri, zombiji i ine stvari me ne zanimaju previše, barem ne trenutačno

Informacije o filmu

Naziv filma: Let's Scare Jessica to Death (1971.) Režija: John D. Hancock Scenarij: John D. Hancock, Lee Kalcheim Uloge: Zohra Lampert, Barton Heyman, Kevin O'Connorm

Vrijedi li pogledati? Mix drame, horora i nadnaravnog.  6.5/10

Recenzija:

Malo psihološkog straha uvijek dobro dođe da presječete rutinu, a ovaj film došao je na repertoar posve slučajno. Radi imena. Naletio sam na Youtubeu na njegov trailer i ime mi je djelovalo tako…off beat da sam ga morao pogledati. Začudo, dostupan je u ”trgovinama” i to u solidnoj kvaliteti, a kako se radi o jednom od onih naslova gdje imate A) nepoznate glumce, B) priču koja ne uključuje hektolitre krvi i ostale bullshit pizadrije radi kojih je horor postao dosadna roba i C) zgodno mjesto radnje. Da je sjajan, nije, da je očajno loš kako već ti stari uradci znaju biti, nije. Zaglavio je negdje na pola puta.

Jessica, njezin muž Duncan i prijatelj Woody dolaze u neku malu, zabačenu sredinu, na farmu koju su upravo kupili kako bi započeli nov život. Oba su malo pažljiviji u ophođenju s Jess jer ona je upravo provela nekoliko mjeseci u Vrapču (razlog nepoznat) i sve što kaže dočekuju s blagom skepsom i suzdržanošću. U kući na imanju pronađu Ellie, djevojku koja tamo boravi i kako su oni vesela i dobrodušna družina (hipiji su carovali u to vrijeme, iako oni to nisu) pozovu je da ostanu s njima. Problem se pojavi kad Jess počne doživljavati neke ne baš ugodne stvari (priviđenja, glasovi u glavi… cijeli paket) i, naravno, njezina družina joj baš ne vjeruje, ali da je nešto krivo na imanju (i u obližnjem gradu) svakako jest.

Prvo što sam očekivao (a kako vidim po komentarima drugih i oni) bilo je da će se raditi o nekakvoj krhkoj ženici koju netko od njezinih odluči smaknuti radi nečega (love, ljubavi, mržnje…odaberite sami) ali to se baš i ne dogodi. Naslov implicira jedan posve drugačiji tok radnje od onoga što se nalazi u samom filmu. E, sad, što je dobro ovdje, onak, za horor sladokusce. Film nije strašan, ne u onom ograničenom, strogo određenom pravcu i teško da će vas preplašiti da skačete do plafona. Ali, ima atmosferu neugode kroz cijelu radnju. Počevši od dobro odabranih sporednih likova koji su u gradu (čudaci koji kao da su došli sa seta Oslobađanja) zgodni kutevi snimanja koji vas stavljaju u perspektivu glavne osobe, a i široka panorama nekih djelova nije za odbacit. Naša junakinja čuje glasove i to je dobro do neke mjere, nikad ne znaš jel je luda ili racionalizira, ali dodaje na creepy ugođaju, a kroz cijelu radnju provlači se neki neugodni zvuk vjetra (imanje je okruženo i magluštinom skoro svaki put kad je široki kadar).
Priča je OK, ali tu je i problem. Psihološki dio (koji je zgodan triler) postaje malo naporan kad se uhvati vožnja u leru. Intrigantan uvod, dobar početak priče, a onda zastane i stoji skoro pa na mjestu do završnice, gdje opet uhvati zalet. I, vjerujte mi na riječ, poanta filma je daleko od onog što sugerira naslov. To u konačnici ispada miks: drame (nestabilna junakinja) nadnaravnog (sugerira se na postojanje duha) Zone Sumraka (cijeli je grad nekako naopak) i klasičog horora (ima veze s nečim što sam rekao na početku, da vam ne spoilam sad). Sjajna cjelina? Nikako. Ali, uz one nabrojane prednosti, plus iznenađujuće dobra gluma, nekako su ga prebacili na onu bolju stranu horor žanra (ni ne čudi da ima nekakav polukultni status među vrsnim gurmanima žanra) te je ispao poprilično OK na sat i pol vremena svog trajanja.