Naziv filma: Oculus / Ogledalo smrti (2013.)
Datum: 11.14.2014.
Redatelj: Mike Flanagan
Scenarist: Mike Flanagan
Uloge: Karen Gillan, Brenton Thwaites, Katee Sackhoff
Radnja: Godinama nakon što im se dogodila nesreća s roditeljima, sestra pokušava uvjeriti brata kako nije on ta osoba koja je ubila svog oca nego da je riječ o nečemu nadnaravnom i prokletom. Nakon što se uvjeri da nadnaravna pojava zbilja postoji i da ju sve više prati, odluči se sukobiti izravno s njom na mjestu gdje je sve i počelo.
Zemlja: SAD
Trajanje:104 min.
IMDb ocjena: 6.5
Naša ocjena: 7.7/10 
 

Prije možda mjesec dana brujilo se o ovome filmu na područjima koja imaju svoje Cinestar dvorane. Iako nikako nisam ulovio vremena da se zaputim u kino i da pogledam novi uradak producentske kuće Blumhouse (Paranormal serijal, Sinister i Dark Skies), naslušao sam se dosta priča o tome kako svake godine barem jedan horror izađe i pokosi kino blagajne te uspije zastrašiti poveće gledateljstvo. Prošle godine bi to mogli pripisati Conjuringu i Sinisteru, a 2014. godinu bi mogli početi s Oculusom koji je bio veoma uspješan na kino blagajnama. Vjerojatno ne izgleda to tako samo meni, ali zamjetno je kako se producentske kuće više pozabave promocijom jednog filma u kojega će položiti sve nade i kojega će ispromovirati i marketinški eksploatirati do te mjere da će jednostavno morati zaraditi barem pet puta više nego za novce za koje je napravljen. Takva marketinška zavrzlama uspješna je u jednom segmentu, u jednom filmu, ali što je s ostalim horrorima koji izlaze istovremeno ili u danima kada i ''horror-hit''? Zato se, pretpostavljam, javlja konstantni problem marginalizacije horror žanra, jer na jedan kvalitetno promoviran horror film dobit ćete još barem 75 horrora koji su ni manje ni više nego sablasno loše prošli kod publike. Tu se javlja problem gomilanja filmova koji nemaju svoju reklamnu kampanju i koji zauvijek ostaju u sjeni filmova koji jesu ili nisu to zaslužili. Oculus je, na svu sreću, zaslužio da ga se promovira maksimalno jer je ponudio nešto što sam iskreno i očekivao - dobre trzavice, efekte, glumu i scenarij. Može se reći da sam se totalno opustio i krenuo očekivati povremena zatvaranja očiju te napetost koja se u većini slučajeva pokazala konstantom.

  Priča je prilično jasna i jezgrovita, sve do neke kulminacije događaja jasno se vidi kako radnja napreduje i kako se nenarativnom tehnikom redatelj Mark Flanagan stalno vraća retrospektivom u prošlost, a zanimljiva odlika tog 'đavoljeg' predmeta ogledala je ta da vas natjera da radite neke stvari koje on želi da radite, još kako se to poistovjećuje s prošlosti, može se reći da je stvarno dobro koncept snimljen. Glumci su također na zavidnoj razini, odlični Annalise Basso i Gareth Ryan kao mlađi brat i sestra uistinu su dokazali kako se odlično može glumiti već u najranijoj dobi.

 
Pored svih mind igrica koje nam je Flanagan postavio te svakakvih scary scena, ono što me iznenadilo jest da povremeno možemo nabasati i na dobru količinu morbidnosti i povremenih 'bloody' situacija od kojih vam vjerujem neće biti previše ugodno, no u suštini, dobra je koleracija između psiholoških igrica i gnjusobnih poteza. Ono što me je pomalo zasmetalo u radnji od sat i pol vremena je nekoliko izrazito dramatičnih scena koje bi možda mogle filmu pridati epitet dramskog horrora, no na svu sreću filmom prevladavaju jezive i nadrealne scene. Uspoređujući film s navedenim Sinisterom ili Conjuringom, može se reći kako je po napetosti negdje sitno ispod prethodnika, što po radnji što po sadržaju napetosti, no to nimalo ne umanjuje vrijednost Oculusa s obzirom da sam ova dva ocijenio s odličnom ocjenom. 

Oculus je, ukratko opisano, stvarno dobar i kvalitetan horror. Zaslužio je zaradu koju je pokupio, napet je, pametan i niti u jednom trenutku nije nerazumljiv ili konfuzan. Svakako topla preporuka, unatoč nekim manama, isplati se dobro zastrašiti. Čekamo što će nam novoga Blumhouse ponuditi.
 

Idi na vrh