Naziv filma: Demons / Demoni (1985.)
Datum: 30.5.1985.
Redatelj: Lamberto Bava
Scenaristi: Dardano Sacchetti
Uloge: Urbano Barberini, Natasha Hovey, Karl Zinny
RadnjaDemoni su zaista jedan punokrvni predstavnik istih. Bizarne smrti u close up scenama? Prisutne. Gomile krvi i iznutrica? Double check. Odsustnost glume da im život ovisi od toga? Više nego prisutno. Ljepuškaste žene? Tu. Nepotrebna golotinja? Tu. 
Zemlja: SAD
Trajanje: 88 min
IMDb ocjena: 6.7
Naša ocjena: 6.5/10 
 
RECENZIJA:
 
U Americi su počinjali cvjetati slasheri, obično istog scenarija, gomila napaljenih tinejdžera zaglavi u šumi, a onda ih kasapi neki psihopatski ubica, iz Italije dolazi novi val horora, tzv. gore horori, prepuni klanja, krvi i komadanja, obično u pretjeranoj količini. Sada se vjerovatno pitate kakve veze sve ovo spomenuto ima sa tim novim valom italijanskih horora? Veza su im redatelji koji su ga pokrenuli, a gotovo svi su svoj zanat ispekli u špageti vesternima i giallo hororima, a vjerovatno najpoznatiji od njih je Lucio Fulci.

Ovaj put nećemo pričati o liku i djelu Lucija Fulcija, iako bi se i tu mogla napisati pokoja riječ, već ćemo se posvetiti jednom drugom velikanu, koji se nekako klonio ovih gore horora, barem sa redateljske strane, ali je zato majstor druge vrste horora, i njegovom scenarističkom izletu u vode gore horora. Riječ je o legendi horora uopće, čovjeku kojeg je Fulci pljuvao kada god je stigao, Dariju Argentu, koji se sredinom '80-ih odlučio odmoriti od režije pa je napisao scenario za Demone (Demoni AKA Demons, 1985.), čije se režije prihvatio Lamberto Bava, sin poznatog redatelja špageti vesterna i giallo horora, Marija Bave.

     Može se reći da su Demoni bili odgovor na tada vrlo popularne zombi filmove jer su u glavnoj ulozi bili... Da, u pravu ste, demoni. Kao što rekoh, ovdje su sveprisutni zombiji zamijenjeni demonima, ne onim iz Začaranih (Charmed, 1998.-2006.) već onim pravim, pravcatim demonima, zelena krv, opsjednutost, sumanuti pogled očiju izduženih zjenica, oštre, duge kandže, još oštriji i duži zubi, „whole nine yards“, što bi rekli Amerikanci.

     Zapadni je Berlin. Misteriozni čovjek sa maskom dijeli letke po gradu. Otvara se novo kino koje prikazuje neki nepoznati film. Kako to obično biva, vas svijet se skupio u kino; dvoje zaljubljenih koji to vide kao priliku za malo drpanja u mraku kino sale, lokalni makro sa dvije kurve, dvije prijateljice od kojih je jedna u crnjaku zbog frajera, dva frajera koji žele pokupiti uplašene cure na one stare, izlizane fore pružanja ramena za utjehu dok sa filmskog platna dopiru prizori strave praćeni prikladnim zvucima, bračni par u srednjim godinama koji je odlučio izaći nakon dužeg vremena. Gase se svjetla i počinje film. Ne prođe dugo, a ekipa u kinu počinje da shvaća da sve ono što se dešava na filmu, počinje se dešavati i njima. I tako, u tom malom kinu počinje borba za opstanak između ljudi, koji ne mogu izaći iz kina, i demona, koji im se žele napiti krvi, jer to je ono što demoni rade. I dok, šablonski, padaju jedno po jedno u ljubavni zagrljaj demona koji ih dočekuju na svoje oštre zubiće, film nas vodi ka jednom, može se slobodno reći, neočekivanom kraju, koji je uz sve to, pomalo i šokantan.

     Morate znati da sam ja jedan veliki poklonik italijanskih gore horora '80-ih godina, posebno djela Lucija Fulcija, i Demoni su zaista jedan punokrvni predstavnik istih. Bizarne smrti u close up scenama? Prisutne. Gomile krvi i iznutrica? Double check. Odsustnost glume da im život ovisi od toga? Više nego prisutno. Ljepuškaste žene? Tu. Nepotrebna golotinja? Tu. Rock '80-ih u soundtracku? Triple check. Scenarij šupalj kao babin zub? Itekako prisutan. Da li su onda Demoni ispunili moja očekivanja? Ne baš. Zašto? Zato što iza njih stoji ime jednog Darija Argenta, a scenarij je glup da ne može biti gluplji.

     Da se razumijemo, nisam tražio psihološki razrađene likove do najsitnijeg detalja, niti neki izgubljeni smisao života. Ne tražim ni neku duboku priču, mislim, ipak je tu riječ o demonima u kinu. Navikao sam se na horore '80-ih i njihove mane, ali scenarij ovoga je takav kao da ga je Argento napisao na zahtjev svog starog prijatelja Marija Bave, ono uz kafu, u fazonu: „De, bolan, našvrljaj mi nešto za onog mog malog. Hoće dijete da snima filmove i Bog.“ A Argento mu na to: „Ne beri brigu, Mario, brate. Ima malom da napišemo nešto. Evo, već sam razvio priču dok sam ti ovo govorio. Nego, nešto me ova kafa protjera. Moram do klonjare.“ I ode tako Argento do klonje i napiše scenarij na komadu toalet papira. Naravno, šalu na stranu, Argento vjerovatno nije ni dotakao scenarij, ali je njegovo ime tu radi ugleda i prodaje filma.

     Neke stvari su prilično katastrofalno riješene u filmu, posebno ona deus ex rješenja, koja padaju ni iz čega. Određeni likovi se pojave, mislite da imaju neke veze sa nečim, a onda jednostavno nestanu ili se pojave negdje pred kraj. Sama pojava demona ostane nerazriješena do kraja tako da možemo samo nagađati zašto, ali barem znamo kako. Ponekad vam se učini da se Argento, Bava i kompanija zajebavaju sa ostatkom horor žanra, eto dokle ta neozbiljnost ide. Ko zna, možda se i jesu zajebavali, ali ja to nisam primjetio.

     Ukoliko vam ne smetaju ove mane koje sam nabrojao i želite provesti nekih nategnutih 90 minuta suvišnog klanja i prolijevanja krvi od strane demonskih sila iz dubina Pakla, raspalite po ovom, po mnogima, kultnom filmu horor žanra '80-ih.