2012. je bila godina koja nam je iz Španije donijela željno očekivani nastavak [REC] serijala, koji je nažalost ispao ispodprosječni [REC] 3: Postanak ([REC] 3: Génesis, 2012)., ali je zato donio i redateljski debi Juana Carlosa Medine po imenu (unaprijed se izvinjavam na slobodnom prijevodu naziva filma, ali mi je zvanični prijevod na neki od domaćih jezika neznan, a ovaj moj ima veze s originalnim i s radnjom filma :)) Bezosjećajni (Insensibles AKA Painless, 2012.). Bezosjećajni je film koji ne donosi neku novu formulu, njegova naracija, smještena u dvije vremenski odvojene priče, naizgled nepovezane, koje se u jednom trenutku spoje, je već viđena fora. Jedna priča je smještena u mračno doba španske historije, rak-ranu njihova društva, u doba Francove fašističke Španije, od 1930. sve do 60-ih godina prošlog stoljeća, dok je druga u sadašnjem vremenu. Dok ona u prošlosti prati grupu djece koja pate od oboljenja koje ih lišava osjećaja boli, zbog čega bivaju doživotno prognani u samostansku bolnicu na vrhu brda, koja više liči na tvrđavu negoli na bolnicu, ona sadašnja prati uspješnog hirurga Davida, koji nakon što preživi saobraćajnu nesreću, u kojoj gubi suprugu, otkriva da ima leukemiju što za sobom opet otvara neka druga vrata. Vrata koja su davno zatvorena u prošlosti i koja nikada nije trebalo otvarati jer mračna tajna se krije iza njih. Tajna koja će Davidov život promijeniti zauvijek.
Naravno, nisu priča i njena naracija najjači adut filma. Zapravo, oni su najslabija karika u ovom fantastično snimljenom i nadasve atmosferičnom hororu. Priča, sama po sebi, je zanimljiva, ali je naracija pogrešna. Vrlo rano u filmu veoma jasno postaje jasna veza između Davida i djece iz samostanske bolnice. Dovoljan je samo jedan pogled i sve će vam biti jasno. Medina malo i požuri s filmom nakon što nam otkrije tu vezu, što smo do tada već i sami zaključili, te nam donosi nedorečen kraj, kraj koji bi trebao biti konačan, koji je trebao donijeti odgovore nama i Davidu, ali iako Davidu donosi odgovore, nas kao gledatelje ostaje u nekom nedorečenom stanju, s previše stvari koje su ostale nerazjašnjene. Na stranu te mane u naraciji, Medinina vizualizacija priče je ono što je fenomenalno jer Medina stvara jednu sjajnu atmosferu praćenu sjajnom fotografijom što govori da Medina definitivno ima potencijala kao redatelj horor filmova. Nažalost, Medina upada u istu zamku u koju upadne gomila redatelja debitanata u horor žanru, odlično snimljen film kojeg kvari loše razrađena i nedorečena priča. E sada, da li je za to kriv Medina ili drugi scenarista, Luiso Berdejo, najviše poznat po svom radu na već spomenutom serijalu [REC], ne znam, ali trebalo su to još malo izbrusiti. Svejedno, to vam ne treba biti razlog da ne gledate ovaj film jer zaista nije loš, ali da je mogao i da je trebao biti bolji, jeste.
