Iako su filmovi snimani i prije i poslije njega, a nastavit će se snimati i poslije njegove smrti, samo je jedan tata tog podžanra horor filma, a ime mu je George A. Romero. On je čovjek koji je postavio standarde podžanra, kojih se manje-više svi pridržavaju, uz neke izuzetke, ali Romeru možemo zahvaliti na sveopćoj popularnosti zombi podžanra. Godine 1968. SAD su bile prilično sjebane, rat u Vijetnamu je bjesnio, njihovi momci su ginuli u nekoj vlažnoj džungli iz nekih bezveznih razloga, rasni nemiri i rasizam su bili na svom vrhuncu, a onda se pojavio Noć živih mrtvaca (Night of the Living Dead, 1968.), film koji je napravio pravu malu revoluciju. Sniman s budžetom od jadnih 114,000 dolara, s nepoznatim glumcima, dodajte tome još i to da je glavni glumac crnac u doba kada je rasizam na vrhuncu, sve su to stvari koje su slutile na propast, ali dođe uspjeh i film prođe dobro i kod kritike i kod publike, da ne pričamo o kultnom statusu koji je dobio vremenom.
Informacije o filmu
 |
Naziv filma: Night of the Living Dead (1990.) Noć živih mrtvaca, SAD, 92 min. Režija: Scenarij: Tom Savini John A. Russo,George A. Romero Uloge: Tony Todd, Patricia Tallman, Tom Towlesm |
Vrijedi li pogledati? Vrlo dobar horor film, vrijedan gledanja.  8.0/10 |
Recenzija:
22 godine poslije, odlučeno je da je film sazrio za remake. Romero je prepravio svoj originalni scenario, prebacivši težište s glavnog muškog lika na heroinu, Barbaru, te je vraćeno nekoliko stvari koje su izbačene iz originala. Prebacivanjem glavnog lika s muškog na ženski, Romero je pokušao ispraviti stvari koje je zajebao prije 22 godine kada je bio na meti feministica jer je "Barbara bila previše jadan lik". Redateljska palica je predata u ruke Toma Savinija, poznatog i priznatog autora specijalnih efekata, kojemu je to bio redateljski debi po pitanju filma. Prije toga je uradio 3 epizode Priča s mračne strane (Tales from the Darkside, 1983.-1988.). Uloge su predate, kao i u originalu, relativno nepoznatim glumcima, dosta stare tehničke ekipe je vraćeno nazad i snimanje je moglo početi.
Pošto je Romero, čovjek iza originalnog filma, bio scenarista i producent iza ovoga vrlo malo toga se promijenilo. Remake je gotovo identičan originalu, s razlikom nekoliko ubačenih scena koje su bile planirane u originalu ili su snimljene pa isječene u postprodukciji. Najveće razlike dolaze u scenariju, gdje Ben više nije glavni lik, sada je to Barbara. Ben je čak ublažen u odnosu na originalnog Bena i ponekad zna poprilično nervirati svojim reakcijama, dok je opet s druge strane isto učinjeno s Barbarom. Od cure koja doživi nervni slom dobijemo heroinu koja barata oružjem kao Annie Oakley. Kraj je također promijenjen i on mi jednostavno nije legao, mada je to po Romerovim riječima kraj koji je bio namijenjen za originalni film.
Zanemarimo li ove Romerove zajebancije po scenariju dobit ćemo vrlo dobar horor film, koji je jedan od rijetkih remakeove koji se mogu nositi s originalnim materijalom. Savini je odradio odličan posao kao redatelj, donoseći istu onu napetost i netrepeljivost između likova u kući, mada mu zombiji ponekad komično izgledaju. Da li je to namjerno ili slučajno, teško je reći kad su Savini i Romero u pitanju. Tony Todd kao ovaj Ben je u redu, ali je Ben Duanea Jonesa ipak pamtljiviji. Patricia Tallman kao Barbara je u redu, ali mi je ta njena transformacija ono što mi smeta. Nemojte me pogrešno shvatiti. Nisam šovinista i nemam ništa protiv heroina, Ellen Ripley bih istetovario na rame, ali jednostavno mi ne pije vode transformacija iz uplašene, skrhane žene u nekog ženskog Ramba. Tom Towles kao Harry Cooper mi je ipak najubjedljiviji. Pravi ljigavac. Ipak, stvar koja me je najviše "kupila" jeste scena sa obješenim zombijima, gdje slika zaista govori više od hiljadu riječi, i to je ono po čemu su stari filmovi Georgea A. Romera bili i ostali poznati. Sve u svemu, ukoliko ste voljeli original, svidjet će vam se i ovaj, mada će vam scenarističke promjene vjerovatno zasmetati.
