Sjećate se horor klišeja? Ako se seksaš, onda ima da budeš ubijen. Nikad ne provjeravaj koji to vrag šuška izvan kuće… koji sat iza ponoći. Šest metaka nije dovoljno da se zaustavio manijakalni ubojica. Mali gradovi uvijek imaju najveća sranja. Itd, itd… Pa, danas je 35 godina odkako je Noć Vještica doživjela svoju kino premijeru i zauvijek promjenila svijet horora kakvog su nekad prezentirali (Bella Lugosi i Chistopher Lee kao Count Dracula) u današnji kojeg svi poznajemo. Jason Voorhees, Freddy Krueger i Michael Myers, sveto trojstvo poznatih negativaca koje smo godinama voljeli i koji, pogađate, nikako više da umru. I dok je danas popularno raditi remakove starih kultnih naslova, jednako je tako popularno i zajebati sve što je u njima vrijedilo. Tako je Freddy od jezivog ubojice djece postao plačljivi pedofil, a iskosko zli Michael zlostavljani klinac. Hvala vam, moroni, koji ne kužite horor žanr, posebice Rob Zombie, jer ste od ikona napravili bezlične kreature koje ste morali uklopiti u moderni trend ”realnosti”. I dok je Zombie uspio napraviti dva nastavka (od kojih drugi nisam mogao ni pogledati, to je kriminal samo takav) Freddy se zaustavio na samo jednom bljutavom filmu i to su ga, jedanput da se i ja složim s raznim kritičarima, zaustavile loše kritike jer je box office bio iznenađujuće dobar.

Informacije o filmu

Naziv filma: Halloween (1978.) Noć vještica, SAD, 91 min. Režija: John Carpenter Scenarij: John Carpenter, Debra Hill Uloge: Donald Pleasence, Jamie Lee Curtis, Tony Moranm

Vrijedi li pogledati? Kultni horor po svim mjerilima. 7.9/10

Recenzija:

Sve je to počelo jako davno, čak i prije mog rođenja (iako ne previše) s jednom idejom o horor filmu gdje nezaustavljivi manijak ubija babysiterice. Tada jako mladi, ali pravo entuzijastični John Carpenter i Debra Hill, svježi nakon uspjeha njihova prethodna filma (Assault on Precinct 13) bacili su se na pisanje scenarija koji će postati jedan od najvećih hitova nezavisne produkcije, ali i jedan od članova svetog bratstva kultnih horora. I usput, samostalno, pokrenuo trend stvari koje danas popularno zovemo ”klišeji”. Nije to mala stvar, dapače, još kad se pogleda u kakvim je ograničenim uvjetima nastao, uspjeh je time još veći, a kad se vidi kolika se kreativnost uspjela izvesti, kao i postići željeni efekt sa nekoliko dolara, postavlja se dobro pitanje jesmo li toliko zaglavili u neinsipraciju da čak ni stotine milijuna dolara ne pomaže da se napravi nešto stvarno poletno i kreativno.

Početak nas upoznaje s POV gledanjem nekoga creppy tipa i njegovim špijuniranjem zgodnog curetka koji se sprema za vodoravnu akciju s dečkom. Malo kasnije isti taj creappy tip izbode curetak jako velikim nožem i tada doživljavamo prvi šok – creappy tip uopće nije toliko creappy već je riječ o slatkom klincu koji je upravo, idemo na novi šok, izmesario vlastitu sestru. Ubrzavanje naprijed; Michael je zatvoren u umobolnici, doktor Sam Loomis vjeruje kako to nije sve što Michael, sada već zdrav i opravan dečko, ima za reći po pitanju oštre komunikacije preko noževa, a mali grad Haddonfield samo što se nije našao na njegovu udaru. Upoznajemo Laurie Strode, mladi curetak koji je sve ono što njezine prijateljice nisu: voli knjigu, ne dečke, mirna je, tiha i povučena. Savršena po mnogim stvarima. Kada Michael pobjegne iz svog obdaništa, upravo će se ona naći na njegovom radaru za ubijanje, ali, za razliku od svojih prijateljica, Laurie će se pokazati kao puno čvršći materijal, spreman na sve da preživi, pa čak i otovrenog sukoba s tipom kojeg je nemoguće pobijediti.

Što reći… znate sve. Halloween je kultni horor po svim mjerilima, ali i školski primjer kako se radi kvalitetan film u ograničenim uvjetima. Priča kao takva ima svojih nedorečenosti jer Michael, koji je zatvoren od svoje 8-9 godine, bez problema sjeda u prvi auto i odlazi na veseli put, ali te minorne sitnice ne smetaju kad se u obzir uzme sve ostalo. Ideja o iskonskom zlu nije nova, dapače, stara je koliko i filmski svijet, no Carpenter odmah na početku pokazuje kako ovo neće biti tipični horor samim time što kao ubojicu predstavlja slatkog klinca. Nakon tog poprilično šokantnog uvoda, stvari se malo smiruju, no samo da upoznamo ostale likove. Zanimljiva je i podjela. Laurie je cura koja nema mane (kako ju je nazvao po bivšoj, mora da je bila jako dobra) ali ujedno djeluje i kao najslabiji i najmanje sposoban lik za obranu (tada su harali i oni trash filmovi s jako zgodnim i do zuba naoružanim curama) što nije toliko bitna karakterizacija koliko stvara osjećaj neugode. Mislim, očevidno je da Laurie nema šanse protiv Michaela, a kako Carpenter ne forsira njihov sukob sve do samo kraja, tenzija koju je izgradio gotovo je nepodnošljiva. No, zanimljiv je i pristup njihovoj konfrontaciji. Prvo se gledaju (uvjetno rečeno) preko cijelog nogometnog igrališta (takva je razdaljina kad se po prvi put vide) pa se ta razdaljina sve više i više smanjuje do gotovo bizarnih razmjera: uskog, malog i jezivog ormara. Taj trik nadogradio je i s jednim drugim, ubojičinim pogledom, stavljajući stvari u njegovu perspektivu, ali i uspješno zavaravajući gledatelje jer ponekad uopće ne gledamo stvari iz Michaelove perspektive – on je negdje drugdje, čime je u recept ubačena i dobra stara, iako ne previše naglašena, paranoja. Naravno, tu su i neke osnovne značajke horor svijeta. Doktor Sam Loomis (nikad bolje upotrijebljeni Donald Pleasance) je stara mudra glava kojoj nitko ne vjeruje, moderna inkarnacija Abrahama Van Helsinga, kroz koju Caprenter i Hill jasno i glasno kritiziraju mentalitet malih gradova: loše stvari se događaju negdje drugdje te njihovu sklonost zatvaranju očiju na očite probleme. A upalila je i tehnika ”manje je više” jer Michaela skoro da ni ne vidimo (isti šablom će kasnije upotrijebiti i Wes Craven u prvoj Elm Street) na ekranu do završnice, kao i kronični izostanak krvi ili jačih scena mesarenja. Kad se sve zajedno spoji u jednu cjelinu dobija se napet psihološki triler/horor koji je profitirao zbog, ironično, kroničnog manjka sredstava, jako dobro odabranih uloga (prva jača uloga Jamie Lee Curtis, plus veteran Pleasance), apsolutno jezive glazbe koja je Carpenterovo djelo te efikasne režije koja je prikrila sve manjkavosti unutar radnje. Naravno, publika je sve to lijepo nagradila pretvorivši ga u ogroman hit koji je do dana današnjeg ostao jedan od malobrojnih koji se mogu pohvaliti dobrim kritikama, općem odobravanju, fincnijskom uspjehu te pokretanju nečeg novog u žanru koji je počeo opasno stagnirati. Kad se male ruke slože, sve se može…