Baš neki dan gledam IMDbovu i listu najstarijih horora koji su eto do dan danas zadržali status onih pravih kultnih filmskih uradaka i sve si mislim, gdje su nestali ti dobri stari horori? Ustvari, nisu oni nigdje nestali, ostali su u godini kada su i snimljeni, no gdje je nestala ta strast kojom su se filmovi ovoga žanra snimali? Znate i sami da prije nije bilo toga da se filmovi snimaju kao na pokretnoj traci, da nije bilo toga da svatko može snimiti tamo neki krvavi uradak i nazvati ga hororom, štoviše, krvi u tim filmovima nije ni bilo. Pogledajte samo horore zadnjih par godina koji su nam servirani u kino dvoranama? Toliko su domišljati i originalni da vam prisjednu one kokice koje ste kupili u nadi da ćete ih do kraja pojesti. Pričamo o hektolitrama krvi koja curi na sve strane, te odsječeni udovi koji se pojavljuju svaku drugu scenu.
Ne kažem da takvih scena ne bi trebalo biti u horor filmovima, dapače oni su postali sastavni dio svakoga filma, no ponajprije mislim da bi se trebalo puno više raditi na samom scenariju. U zadnje vrijeme koji god noviji horor pogledam svi snimljeni na jedan te isti kalup. Očito je dovoljno naći 5-6 mladih djevojaka i mladića, poslati ih u tamo neku kolibu, Bogu iza nogu, u šumi bez signala i show must go on! ...
Opet s druge strane nije ni takav kalup, loš kalup ako ima dobru podlogu u scenarističkom dijelu. Usporedimo najnovji hit Evil Dead. Ako se vratimo 30 godina unatrag, također ćemo vidjeti već dobro poznati pristup horor žanru. Koliba, prijatelji i demoni no na jedan poseban i puno originalniji način. Tada si doduše i ti redatelji nisu mogli priuštiti hektolitre krvi, niti su imali na raspolaganju toliko efekata, no opet kada pogledate ta dva filma uhvati vas sjeta za nekim davnim prošlim vremenima.
Bilo bi blesavo reći da nam nije potrebna tehnologija, no gledajući na ovakve stvari, možemo slobodno reći da je tehnologija dobrim dijelom ubila, ne samo horor žanr, već i ostale žanrove koji imaju svoje kultne filmove na policama sada već iskorijenjenih videoteka. Tehnologija na kojoj smo zahvalni i bez koje ne bi mogli ni ovaj članak napisati i objaviti, velikim je dijelom zaslužna što više od pola filma 'buljimo' u računalne efekte i zgražamo se na svježe odsječene udove, koji zahvaljujući njoj izgledaju više nego stvarno odsječeni.
U svakom slučaju, došli smo do granice kada vidimo najavu za neki novi razvikani horor, molimo Boga da isti liči na 'ononešto', a ni sami ne znamo na što, pošto smo se pogubili u svemu tome i molimo se da ga uspijemo pogledati do samoga kraja. Ako ništa, onda zbog plaćene kinoulaznice, koja za razliku od prošli vremena, danas košta kao 'suho zlato'.
