Započeo je svoju karijeru u Dinastiji, a danas glumi u SF seriji Heliks. Američki glumac Billy Campbell poznat je i po ulogama u serijama The Killing i 4400, a sad je na red došao i atmosferični SF Heliks. Što kaže o virusima, kako se pripremao za ulogu i zašto misli da će se Heliks, koji možete pratiti naPickboxu, svidjeti široj publici, pročitajte u intervjuu.
 

Vi glumite dr. Alana Farraguta koji radi u Centru za kontrolu bolesti. Jeste li razgovarali s ikime tko radi u CKB-u ili s nekim znanstvenicima dok ste se pripremali za tu ulogu?

Mogu odmah završiti s tim pitanjem. Nisam učio ništa! Nisam istraživao ništa od toga. Čak i da sam htio, iskreno, nisam imao vremena za to. To je došlo u posljednji tren, nisu mogli dobiti petoricu tipova koje su htjeli prije mene pa su pozvali mene. Čak i da sam imao vremena, ja zbilja nisam takav glumac. Možda si tako objašnjavam svoju lijenost, ali imam teoriju da pisci rade istraživanja dok pišu. Moje istraživanje uključuje samo stalno čitanje scenarija. Moj je cilj ispuniti ono što su scenaristi učinili.
 

Jeste li barem bili dobri u prirodoslovnim predmetima u školi?

Nisam. Nisam čak bio ni dobar učenik, ni u kojem predmetu. Ne znam tko je to izjavio, možda George Burns, kad su ga pitali koja je tajna glume, a on je odgovorio: „Iskrenost. Ako to uspijete odglumiti, uspjeli ste.“ Tako i ja gledam na glumu.
 

Je li vam što bio poseban izazov tijekom snimanja?

Zaštitna odijela nisu bila tako loša. Odradio sam nešto vratolomija, no fizički, ništa mi nije bilo posebno teško. Najzahtjevnija stvar bila je ta kad smo došli u Montreal, gdje smo snimali, bilo je ljeto. Montreal je vruć i sparan ljeti, a mi smo trčkarali okolo u opremi za ekstremnu hladnoću – pernatim jaknama, vestama, šalovima, kapama i naočalama – glumeći da se smrzavamo. Naravno, naš studio nije imao klimu. To nije bilo zabavno. Duga snimanja mogu utjecati na vas. No, moram reći, mi nismo radili ni približno dugo koliko je radila ekipa. Stoga, za mene snimanje nije bilo prilično izazovno, ali je ispunjavalo i bilo zabavno.
 

U seriji ima odvratnih scena. Što ste mislili kad ste ih prvi put pročitali?

Prvi put? Pomislio sam: „Hvala Bogu da to nisam ja!“ Odvratne scene u pilot-epizodi nisu ništa prema onoj iz epizode poslije. Postoji scena u kojoj Peter, moj brat u seriji, postaje nešto što nije bio. Postoje neki ljudi koji štuju Petera i svi oni dodaju nešto u čašu koju on zatim popije. To je sve snimljeno u jednom pokušaju.
 

Cijela prva sezona Heliksa odvija se unutar dva tjedna. Jeste li bili svjesni toga kada ste pročitali scenarij pilot-epizode i je li vam to bio zanimljiv koncept kao glumcu?

Da, znao sam da će struktura serije biti takva. Dijelom me zato i privukla. Volim ideju približavanja stvarnom vremenu. Naravno, nikad se ništa zapravo ne približi pravom vremenu, najmanje serija poput 24. Ali ta struktura svakako daje neposrednost i napetost koje bi inače možda izostale.
 

Nakon rada na Heliksu, jeste li drukčije gledali na viruse nego prije?

Nisam bacilofob. I samo se napola šalim kada kažem da sam prijatelj bacila – pozivam ih u svoj život. Naravno, kad netko kihne, ne priđem mu i ne udahnem taj zrak namjerno. Ali odrastao sam na farmi i igrao se u kravljem izmetu i blatu, a moja majka nije ni okom trepnula. Možda je slučajnost, ali gotovo nikad nisam bio bolestan za cijeloga svog života.
 

Što smatrate najvećom prijetnjom u Heliksu – virus ili ljude?

Pa, u čemu je razlika zapravo? Ako pogledate naš uzorak rasta na planetu, vidjet ćete da ljudi i jesu virus. Širimo se na isti način. Tko je najveća opasnost? Ne znam. Postoje ljudi u ovom svijetu koji bi vam prerezali vrat samo da gledaju mjehuriće krvi. Užasno, ali istinito. Ima ljudi koji bi ubili drugo ljudsko biće samo da vide što bi se dogodilo. Kao u pjesmi Johnnyja Casha Folsom Prison Blues kada pjeva: “... upucao sam čovjeka u Renu samo da ga gledam kako umire.” To je zastrašujuće, ali je istina. Virus je na neki način bolji od toga. On ne ubija samo da bi vas gledao dok umirete, ubija da može živjeti. Sve je to veoma čudno.
 

Kad smo kod Johnnyja Casha, odabir glazbe u seriji prilično je zanimljiv.

Da! Mislim da je to među domišljatijim stvarima u Heliksu i nadam se da će se nastaviti.
 

Što mislite, zašto je serija poput Heliksa privukla međunarodnu publiku?

Mislim da serija govori o iskonskom strahu – možda najiskonskijem strahu koji posjedujemo, osim straha da nas ne pojede divlja zvijer. Riječ je o onome što može ući u nas, zaposjesti nas i uništiti. To je nešto nevidljivo što ne možemo spriječiti. Nekoć smo vjerovali da je to sotona. Zapravo, neki još vjeruju u to. Ne mogu zamisliti puno toga strašnijeg od te ideje. Što se tiče međunarodnog interesa, smatram da je publiku najviše privukao Hiroyuki Sanada. Što se mene tiče, taj je čovjek bog. Nisam znao što očekivati prije nego što sam ga upoznao. On je golema filmska zvijezda u Japanu i bilo što se moglo dogoditi. Ali sada ga smatram jednim od meni najdražih ljudi u svijetu. Drago je i zabavno ljudsko biće. Sjajan tip.