Naziv filma: Chernobyl Diaries / Černobilski dnevnici (2012.)
Datum: 25.03.2012.
Redatelj: Bradley Parker
Scenarist: Oren Peli
Uloge:Jesse McCartney, Jonathan Sadowski, Olivia Taylor
Radnja:Sve počinje kada šestero turista u potrazi za uzbuđenjima unajme neustrašivog vodiča i otputuju u napušteni ukrajinski grad Pripjat. Nakon što neočekivano zapnu u Pripjatu, turisti i njihov vodič shvate da ih netko progoni. Čim se više trude pobjeći, tim se brže smanjuje njihov broj, sve dok ih ne ostane tek nekolicina.
Zemlja: SAD
Trajanje: 86 min.
IMDb ocjena: 5.0
Naša ocjena: 5/10 

Mrzim vidjeti kako dobra ideja i potencijalno solidan, ako ne dobar, film propadaju zbog lošeg scenarija ili traljave realizacije. U ovom slučaju riječ je o Černobilski dnevnici (Chernobyl Diaries, 2012.), novom horor uratku iz, sada već establirane, horor radionice Orena Pelija, čovjeka koji u današnje vrijeme slovi za velikog horor majstora, zahvaljujući jednom malom filmu za kojeg ste pretpostavljam čuli, Paranormalne aktivnosti (Paranormal Activities, 2007.) i njegovim nastavcima, kravama muzarama g. Pelija. Isti epiteti se vežu i za g. Ti Westa, pa sam se ubio od zijevanja gledajući njegov Šapat duhova (The Innkeepers, 2011.) u iščekivanju nekog horor trenutka.

Dobro, moram priznati da nisam gledao Paranormalne aktivnosti, previše mi vuče na blijedu found footage kopiju kultnog Poltergeista (1982.), filma koji me pošteno isprepadao kao klinju, pa ne mogu svjedočiti o kvaliteti istoga, a i Peli ovdje nije u ulozi redatelja već samo nastupa kao scenarista i producent, ali opet, film je došao iz njegove radionice, a vrlo dobro znamo kako se ti poznatiji redatelji uvijek miješaju u posao tek stasalim redateljima, željnih znanja i titule novog Johna Carpentera ili Wesa Cravena. Ali jedni su John Carpetner i Wes Craven, a ovi novopečeni još moraju hljeba jesti da bi porasli u neku veličinu.

Černobilski dnevnici su jedan očigledan primjer one moje prve rečenice, dobra ideja + loš scenario + traljava realizacija = loš film. Smjestiti film u jedan od najpoznatijih gradova duhova na planeti, u kojem ideja za horor film ima u izobilju i dobiti ovakav završni proizvod, pa zaista morate imati talenta za to. Peli i saradnici su od svih mogućih opasnosti koje se mogu zateći na ovakvom mjestu izabrali najočigledniju: mutante. U redu, nemam ništa protiv toga. Štaviše, pozdravljam ideju. Nisam pogledao dobar film sa mutiranim ubicama još od remakea kultnog Cravenovog Brda imaju oči (The Hills Have Eyes, 1977.) od strane Alexandrea Aye, istoimenog Brda ima oči (The Hills Have Eyes, 2006.) Doduše, ne znam ni da li ih je bilo u međuvremenu. Previše zapostavljena tema, ako mene pitate. Ali da li su Peli i saradnici pogledali gorespomenuti film Aye? Ili barem original Wesa Cravena? Imam osjećaj da su pogledali samo onaj nesretni nastavak Brda imaju oči 2 (The Hills Have Eyes II, 2007.), koji nije trebao nikome.

 Černobilski dnevnici negdje do trećine su klasični film ove vrste horora, nazovimo ovaj podžanr zapadnjačkistrahodistočnoevropskihdivljakaumutiranimidrugimoblicima, kojem pripadaju i precijenjeni i izvikani Hostel (2005.), Elija Rotha i još par drugih koji mi trenutno ne padaju na pamet. Znači, grupa američke mladeži, njih troje, željni avanture i sa željom da pomognu prijateljici da zaliječi slomljeno srce, odlučuju proputovati Istočnom Evropom, malo svratiti do Minska, gdje živi brat jedinog muškog lika u tom menage a trois. On je naravno hohštapler prve klase, švaler svjetskog glasa, alfa mužjak, Amerikanac i pol, koji odluči da bi bilo super da prije odlaska u Moskvu, naša tri mušketira obiđu i Černobil, u tzv. ekstremnom izletu. I tako naša tri mušketira odlaze uništititi zlog Rišelje… pardon, odlaze u izlet do Černobila tj. do Pripjata, grada duhova, koji je napušten davne 1986. zbog nuklearne katastrofe. Naravno, stvari se počnu kretati u pogrešnom pravcu prilikom njihovog odlaska, tj. pokušaja istoga i tu, što bi Amerikanci rekli: the shit really starts to hit the fans, ili u našem slobodnom prijevodu: počeše govna da lete na sve strane.

     Nakon tog klasičnog uvoda te njihovog dolaska, film počinje dobivati na atmosferi. Sam ulazak u grad, mutirane ribice u vodi, jezovite zgrade sa stanovima ostavljenim u istom stanju u kakvom su bili prije skoro 30 godina, sve to doprinosi atmosferi. Malo klasičnih horor trenutaka i vi se obradujete misleći: Evo ga, jedan fin hororčić. Oni kreću kući, kombi ne pali, kablovi su izgriženi, nemaju kontakta sa vanjskim svijetom, noć pada. Napetost se nagomilava, bradavice vam se ukrućuju, a fine dlačice na vratu se dižu uvis kada čujete stravične zvukove u noći. Tu počinje malo akcije, zapravo, tek tu započinje pravi horor jer od trenutka kada dva lika izađu u noć, gdje se kriju nevidljiva stvorenja koja jedu kablove na autima (rekao bih da su gremlini, ali oni jedu samo kablove na avionima) pa nekih 10-15 minuta od tog dijela, traje ta napetost i atmosfera, a poslije se sve svodi na trčanje likova, onih preživjelih, kroz beskrajne hodnike i hodnike i hodnike i hodnike… Shvatate šta želim reći, zar ne? Film se trebao zvati Černobilski hodnici, a ne Černobilski dnevnici, mada mi je i ovaj naslov prilično besmislen.

     Kod ovakvih filmova zaista ne tražim puno, solidan scenario, pristojnu glumu (nije neophodno), dobru atmosferu i finu izvedbu. Ovdje nažalost ne možemo pronaći niti jednu od ovih stavki, sa izuzetkom atmosfere, ali i to donekle. Scenario je plitak, prepun debilnih dijaloga i likova koji vape za smrću od strane mutiranih žitelja Pripjata. Gluma je misaona imenica za većinu glumaca u filmu, a posebno za Oliviju Taylor Dudley koja je vjerovatno jedina osoba na planeti koja ima rang facijalnih ekspresija ravan bukovom panju. Pardon, tu je i Kristen Stewart. Za njih dvije, Steven Seagal je izmislio glumu, a čovjek ima jednu facijalnu ekspresiju. Izvedba je traljava, uz gubitak ritma u određenom trenutku, bez smisla za tajming, uz previše scena izbačenih sisa Olivije Taylor Dudley. Opet kažem, sve bih progutao da je to bolje zapakovano, ali nažalost nije. Ako zaista želite pogledati dobar film na sličnu temu pogledajte Ayin remake, Brda imaju oči (2006.) koji sam već spomenuo. Ovaj pogledajte ako baš želite, ali smanjite očekivanja. Doduše, bolji je od one dosa… bljuc… (od same pomisli na taj film dobijem nagon za povraćanje, sa druge strane) poznate pod imenom Šapat duhova.

Idi na vrh