Opširnije...

Naša ocjena: 4.1/10 

Opširnije...

Naša ocjena: 6.1/10 

Opširnije...

Brosnan igra nekakvog znanstvenika koji vrijeme provodi po cijelom svijetu i promatra nomadska plemena. I rikne u prvoj minuti filma. To jednostavno ne mogu izbjeći reći i nije spoiler jer… stvarno se to dogodi. I već kad sam pomislio da je ovo čista navlakuša, da njega tu ni nema, stvari postanu zanimljive. Doktorica koja ga je primila počne viđati stvari iz Brosnanove perspektive te se vraćamo u rikverc i gledamo što se dogodilo da je on došao onako krvav da krepa na bolničkom stolu. Zanimljiv pristup, moram priznati. I što otkrijemo? Da je Brosnanu netko vandalizirao kuću i da je on skužio tek nekakav crni kombi. On ga potom pronađe, ali i grupu likova koji djeluju kao ulična banda. Skuživši da postoji obrazac u njihovu ponašanju koji mu je poznat kao znanstveniku, on ih počne pratiti, slikati i tako to sve dok se nešto ne dogodi. 

Opširnije...

Nisam neki zagriženi pobornik horor filmova, ne gledam nešto samo gledanja radi i jednostavno ne pišem o nečemu pisanja radi. Ali danas sam bio u nekom dobrom raspoloženju, pa da ponovim gradivo. I odmah zapišem riječ-dvije, kako to već ide. U današnje vrijeme horor filmovi koji za radnju koriste paranormalno, nadnaravno, duhove i ine nisu ništa novo, svako malo pojavi se neki naslov koji zaintrigira publiku (malo manje kritiku) i kad kažete “danas sam gledao nešto u vezi uklete kuće” jednstavno nema težinu kakvu je imalo prije 20-30 godina.

Problem je sljedeći, stari horori, koliko god su bili dobri, toliko su bili i predvidljivi, gotovo statični i nisu se nešto posebno proslavljali (barem gledano s financijske strane) jer A) tu je uvijek bilo nekakvo masivno zdanje puno soba i prolaza, B) tu su uvijek bili jezivi zvukovi – početak i kraj priče. Ono između toga značilo je ostajanje na marginama žanra ili ulazak među velike dečke. Problem broj dva; moderni horori ne preživljavaju statičnost. Zamislite film s likom koji pola filma šeta po ogromnoj kućerini dok odzvanjaju čudi zvukovi – i da ništa ne doleti u kameru dobrih desetak minuta? Publika bi zaspala. Ono što želim reći, The Changeling je predstavnik stare škole (početno A i B) i postoji monstruzno velika mogućnost da se većini neće svidjeti radi visokog godišta (već kad smo iskreni, na prvo gledanje mi je bio zrno prestatičan) ali u njemu se neke stvari koje vrijede pažnje. Koje? U nastavku teksta…

Opširnije...

Snimiti horor koji bi isključio grafičko nasilje nije jednostavan zadatak, za početak bi vam trebao intrigantan scenarij, zanimljiva radnja, ono nešto što bi djelovalo dovoljno jezivo samim zamišljanjem, par glumaca koji znaju dvije-tri o glumi te redatelj koji se neće povijati uobičajenim pravilima. Također, nije zgorega ako u sve to dodate kako se materijal koji snimate temelji na istinitim doživljajima jer stvarnost obično bude zanimljivija od fikcije. Paranormalne pojave, duhovi, posjete s mračne strane zagrobnog života oduvijek intrigiraju filmaše, rijetko koji se i odvaži pokazati stvar onakvima kakve jesu – nedorečene. Prva asocijacija kad se priča o neugodnim posjetima s druge strane svijetla mnogima odmah u sjećanje priziva kultni Poltergaist, ili recentne nastavke Paranormal Activity filmova, no ako se spustite malo više ispod radara, samo jednu godinu prije Poltergaista, mogli bi se saplesti o jedan zanimljivi naslov koji svoju medijsku eksponiraniju braću jede za doručak. Nije to toliko teška stvar, film je jednostavno bolji od njih, izravniji i realniji, čime se i postotak jeze podiže za par stupnjeva. Jednostavno se ne može pisati o ovom naslovu, a ne napraviti neke usporedbe s onima koji su u istom žanrovskom šablonu. Stoga, prvo priča.

Opširnije...

Znate kako se dolazi do zanimljivih ideja? Slučajnošću. Jedan od najpoznatijih originalnih američkih horor filmova osamdesetih započinje svoj život u – Engleskoj. U trenutku kad mladi filmaš John Carpenter, zajedno s tadašnjom suradnicom Debrom Hill, radio ono što radi svaki drugi turist, obilazio Stonehenge, poznatu lokaciju prekrivao je oblak magle, prizor nije mogao proći bez da se postavi pitanje – što ako se netko s lošim namjerama nalazi unutar nje? Još dok je radio promociju svojeg Assault on Precinct 13, (što je zanimljiva stvar jer tada je već snimio i Halloween koji je tek započinjao svoj uspješni kino život) Carpenter i Debra Hill započinju rad na scenariju naslova koji će postati njihov sljedeći zajednički projekt, koristeći se prizorom magle kao osnovom radnje, nadopunjavajući ga stvarnim brodolomom koji se dogodio kod Južne Karoline (za koji se isto sumnjalo da je izazvan od strane stanovnika malog priobalnog gradića) kao glavnom pričom. No, nisu samo prizor magle i glasine o brodolomu bili inspiracija. Kako će vrijeme pokazati, Carpenter je oduvijek bio sklon „posuđivanju“ motiva iz filmova koji bi ga na neki način fascinirali te je i ovdje upotrijebljena premisa iz starog crno bijelog horor naslova, The Trollenberg Terror (1958), u kojem nezgodni posjetioci dolaze unutar – oblaka.

Opširnije...

Filmovi sa zombijima kao pokretačima radnje već su stvarno otišli u potpunu bezidejnost, s tek povremenim bljeskovima nečeg iole zanimljivog. Kad ste pogledali posljednji zombi flick u kojem ne postoji grupa preživjelih, koji su, narafski, u okruženju, i koji kreću u posljednji juuuuriiššššš kako bi se domogli neke zamišljene sigurne lokacije? Nije ni deda Romero pomogao svojim mlaćenjem već odavno krepanog konja sve nebulaznijim nastavcima svoje nekad tako jako dobre “trilogije”. Zombiji su out, priznali mi to ili ne, ali jednom davno, u neka malo drugačija vremena, bili su jako zanimljiv materijal za filmove. Imam jedan zaboravljeni naslov za vas, pravi slatkiš, nije baš uobičajeni zombi flick, ali ima nekih svojih trenutaka koji ga ne samo izdvajaju iz gomile sličnih već ga prebacuju u zasebnu kategoriju. O čemu se radi?

Opširnije...