Sektor 7 je, ukoliko se ne varam, prvi južnokorejski film sniman u najnovijoj 3D tehnici sa budžetom od 10 miliona dolara. E, sad, kao što i sami znate Cameronov izvikani Avatar (2009.) je imao budžet od skoro 240 miliona dolara i znamo na šta je ličio. Možete zamisliti kako izgleda Sektor 7. Nisam ga gledao u 3D-u pa ga ne mogu komentarisati sa te strane, ali su efekti prilično loši i ne znam da li se ta očigledna upotreba CGI-a vidi toliko jasno kada se film gleda u 3D-u. Ali to bi se i moglo zanemariti jer ne bi bio prvi film sa lošim efektima kojeg od propasti izvuku ostali elementi, ali kao što rekoh, ovaj film pada i u ostalim segmentima.
Počet ćemo od priče i scenarija. Priča kao priča nije nešto svježa ni nova, ali ima nekih elemenata s kojima se nismo susretali, barem ja. Recimo nikada nisam gledao film u kojem je radnja smještena na naftnu platformu. Ta naftna platforma se nalazi u sektoru 7 gdje se traži nafta, ali su umjesto nafte, radnici pronašli neke čudne živuljke čije tjelesne tekućine gore te se pokažu boljim izvorom goriva od nafte. Naravno, čovjek ne bi bio čovjek kada ne bi pokušao profitirati na tome pa su genetski uzgojili jedan ogromni primjerak te živuljke koji im pobjegne. Sve to se odvijalo desetak godina prije radnje samog filma. Sadašnja posada naftne platforme nema pojma šta se dešavalo i oni su ubijeđeni da traže naftu, a onda otkrivaju pravu istinu.
Da budem iskren, scenario je možda i najlošiji dio ovog filma. Mislim, shvatam ja da u ovakvim filmovima ne treba biti previše filozofije ili mozgalica, niko to ni ne traži, ali scenarista je ipak mogao malo poraditi na scenariju. Da je samo sjeo i pažljivo pogledao Osmog putnika (Alien, 1979.), koji je očigledno bio velika inspiracija za ovaj film, možda je mogao nešto i naučiti. Prvu polovinu filma se gotovo ništa ne dešava, već se polako upoznajemo sa posadom. U redu, cijenim to, izgradnja likova i nabijanje tenzije prije početka krvoprolića, ali toga ovdje nema. Likovi su šuplji, humor koji je ubačen, očigledno po uzoru na već spomenutog Domaćina, je totalno nepotreban, atmosfera prilično mlaka, a dijalozi prilično neuvjerljivi. Kada i počne neka akcija sve postaje previše ubrzano te nam još jednom pokazuje kako film pati od nedostatka tempa. Čijom krivicom, redatelja ili scenariste? Rekao bih obojice. Jer niti se scenarista potrudio da doda malo "mesa" na priču niti se nešto redatelj pretrgao od režije i stvaranja neke bolje atmosfere.
Rekao bih da je film igrao najviše na kartu 3D-a te na fizički izgled Ha Ji-won koja je zaista prelijepa i ne bih imao ništa protiv vidjeti je u još kojem filmu te njenog filmskog partnera Oh Ji-hoa koji opet predstavlja hranu za oči ženskoj publici. Producenti su u sve to ubacili i starog lisca Ahn Sung-kijam poznatog nam iz Ratnika (Musa AKA The Warrior, 2001.), ali ni njih troje nisu mogli izvući film iz tog bezdana lošeg scenarija i traljave režije. Ako baš želite, možete ga pogledati, ako ništa ono barem radi fizičkog izgleda Ha Ji-won i Oh Ji-hoa, ali inače ga zaobiđite u širokom krugu i radije pogledajte Domaćina
