Sudnji dan, Posljednji sud, Kijametski dan, smak svijeta, kako god ga nazvali, događaj je koji je neizostavan dio svake religije ovog svijeta, i prošlih i sadašnjih, a vjerujem i budućih ako ih bude. Svi manje-više znaju o čemu se radi, o danu kada ćemo svi izaći pred Boga na očitanje svojih grijeha da se vidi gdje ćemo dalje ići, uživati u Raju/Džennetu ili se lagano peći u Paklu/Džehennemu. Naravno, to je verzija u koju vjeruju ljudi koji su iole vjernici. Oni koji sebe smatraju ateistima odbacuju ovakve zamisli i smatraju da ako svijet ikada ode dođavola to će biti zahvaljujući atomskom ratu, prirodnoj nepogodi, udaru ogromnog asteroida i sl. Ne griješe ni ovi prvi, ali niti ovi drugi. Bilo da se radi o Božijim trubama ili o atomskim bombama, čovječanstvo je osuđeno na kraj, samo je pitanje kako ćemo otići. Onako kako to piše u svetim knjigama ili ćemo se jesti međusobno u postapokaliptičnom svijetu. Iskreno, otvoren sam za obje mogućnosti, ali bilo kako bilo, neće biti ugodno.
Sve je tu kao što je bilo noć prije, kuće, automobili, apsolutno sve, ali ništa ne funkcioniše. Nigdje oko nas nema žive duše i strah lagano počinje da nas obuzima u cjelosti dok iz minute u minutu shvatamo kako smo u noćnoj mori iz koje se ne možemo probuditi. Zaista, ako pokušate zamisliti takav scenario neće biti nimalo prijatno. Ideja o takvoj vrsti kraja svijeta nije nepoznata na celuloidnoj traci i ispričana je već nekoliko puta i mada se takve priče mogu svrstati u horore, ja bih ih više volio strpati u podžanr pod imenom "metafizički horori", filmovi koji su više trileri i drame koje tek ovlaš koketiraju sa žanrom horora. Naravno, problem ovakvih filmova jeste taj što ne leže mnogima. Zapravo, leže vrlo malom broju ljudi, a razlog tome je njihova nedorečenost i nedostatak neke prave akcije.
Tiha zemlja (The Quiet Earth, 1985.), Novozelanđanina Geoffa Murphyja, je jedan od kultnih filmova slične tematike i koji je uspio kod ljubitelja 7. umjetnosti. U posljednje vrijeme Brad Anderson je snimio metafizički horor po imenu Nestajanje u 7. ulici (Vanishing on 7th Street, 2010.), film koji nije baš najbolje prošao ni kod kritike ni kod gledatelja. Meni lično su oba filma legla, imaju sjajnu atmosferu, s tim što mi Nestajanju nedostaje ono nešto, ali nikako ne mogu da odgonetnem šta. Došao je red i na Špance da daju jednog predstavnika ovog podžanra, a ljudi su poznati po finim hororima, pa su odlučili ekranizirati roman "Kraj" Davida Monteaguda. Priznajem, roman nisam čitao, ali bih volio jer me je film zaintrigirao, ali da li me je oduševio?
Kraj (Fin AKA The End, 2012.) je klasični predstavnik metafizičkog horora, sjajne atmosfere, odlične fotografije, solidne glume, ali i nedorečene priče. Ne mislim nedorečene u smislu da vam film, kao klasični metafizički horor, daje dvosmisleni kraj prepuštajući vam na volju da odlučite šta ste upravo gledali, već u smislu objašnjavanja nekih stvari u toku filma. U Kraju je to pozadinska priča koja se krije i nadvija nad grupu prijatelja u vidu mračne tajne iz njihove prošlosti, ali o kojoj niko ne želi da govori, posebno ne pred novom članicom njihove grupe, Evi, koju glumi ljupka Clara Lago. Tu mračnu tajnu nam redatelj i scenaristi daju na kašičicu, ali nikada u cjelosti što pomalo iritira gledatelja jer je dosta pažnje posvećeno na tu tajnu i njihovog prijatelja Angela, poznatog i kao Prorok, a na kraju dobijemo nešto napola ispričano. Jeste, ima tu nekog objašnjenja, sitnih natuknica, ali nikako da do kraja odmotamo to klupko tajni.
Ako zanemarimo to, dobit ćemo jedan simpatičan film sjajne fotografije i atmosfere, uz masu nekih sitnica u scenariju koje su me izuzetno obradovale, poput razgovora između Felixa i Huge, gdje otkrivamo da njih dvojicu povezuje tajna koju kriju od ostatka društva ili scene u krevetu na brodu. Uprkos svemu, film me nije uzdrmao i zaprepastio. Nedostaje mu ono "nešto" da bi bio sjajan. Mislim da stvar nije u redatelju, koji je svoj debitantski rad na filmu, vrlo uspješno iznio na svojim plećima stvorivši odličnu atmosferu praćenu sjajnom fotografijom. Vjerujem da je problem u scenaristima, koji su to mogli još malo bolje ispolirati. A možda je problem i u izvornom materijalu. Ponavljam, roman nisam čitao pa možda problem valja tražiti u njemu, ko zna. Ipak, ako volite metafizičke horore, tamo gdje horor nije izražen hektolitrima prolivene krvi već u onome što ne vidimo i ne shvatamo, onda će vam se Kraj vjerovatno svidjeti. Ostali ljubitelji horora, a i mnogi drugi gledatelji, ga mogu mirne duše zaobići jer čisto sumnjam da će im se svidjeti.
