„Jump scare” je filmski alat kojim se napetost naglo prekida neočekivanim zvučnim ili
vizualnim šokom — iznenada se pojavi nešto što gledatelj nije očekivao, često praćeno
glasnim zvukom. To je jedna od najčešće korištenih tehnika u horor žanru jer efikasno
provocira fizičku reakciju: srce lupa, skok sa stolice — visceralni šok koji ne treba puno
pripreme.

 Slične tehnike postoje već od 1940-ih. U filmu Cat People (1942) redatelja Jacquesa

Tourneura koristi se efekt iznenadnog ulaska autobusa u kadar, što je kasnije nazvano
„Lewton Bus”. Od 1970-ih i 1980-ih, s razvojem slasher filmova, jump scare postaje jedan od
ključnih alata horora.

Jump scare funkcionira na temelju kontrasta i iznenađenja. Film prvo gradi
atmosferu tišinom, sumornom glazbom i sporim ritmom, a zatim šok iz tame ili tišine
donosi nagli kontrast. Taj trenutak izaziva refleksni fizički odgovor: ubrzan rad srca,
adrenalin i iznenađeni trzaj.

 

U filmu The Shining (1980) Stanley Kubrick koristi čak i banalne situacije kao
jump scare (npr. nagli prikaz slova 'Tuesday' praćen glasnim zvukom). Halloween (1978)
koristi iznenadne pojave Michaela Myersa u kadru. Ovakvi trenuci ostaju upečatljivi jer ruše
očekivanja gledatelja.

Prečesta upotreba jump scare-a može umanjiti učinak i učiniti ga predvidljivim.
Umjesto da se gradi dugotrajna napetost, publika samo čeka šok. Zbog toga mnogi kritičari
smatraju da najbolji horori koriste jump scare štedljivo i promišljeno.
Moderni utjecaj: Jump scare je i danas dominantan alat u horor filmovima i trailerima.
Njegova učinkovitost i viralnost na društvenim mrežama (reakcije publike, kratki šok
isječci) čine ga marketinški moćnim sredstvom. Primjeri uključuju The Conjuring serijal,
M3GAN i druge.

Jump scare nije samo jeftin trik — kad se koristi pravilno, on je moćno oruđe koje
pojačava strah, pojačava atmosferu i ostavlja snažan dojam. No, njegova snaga leži u
ravnoteži: bez pretjerivanja.