Naziv filma: We Are Still Here / Mi smo još uvijek tu (2015)
Datum: 08.12.2015.
Redatelj: Ted Geoghegan
Scenaristi: Ted Geoghegan
Uloge: Barbara Crampton, Andrew Sensenig, Lisa Marie
Radnja: U ruralnom dijelu Nove Engleske u Americi, par se useljava u kuću nakon tragične smrti sina u prometnoj nesreći kako bi okrenuli novu stranicu u životu. Po običaju, kuća ima svoje zahtjeve i zlu prošlost, kao i lokalno stanovništvo koje će dodatno pogoršati život dvoje ljudi...
Zemlja: SAD
Trajanje: 1h 24min
  • Naša ocjena6.0/10
  • IMDB ocjena5.7/10
 
RECENZIJA:
 
Useljavanje u ukletu kuću nikad nije bilo prozirnije - 2015. godine još se uvijek netko dosmisli napraviti radnju koja sadržava segmente ukleta kuća - stanovništvo koje zna prošlost - glupa i minorna povezanost. Sve što ovdje valja, u ovakvim filmovima, pokušaji su novih taktika scareova, u ovom slučaju, priča je preprozirna, čak i nezahtjevna i mlaka. Ova dramatizirana priča može fino podsjetiti na Don't Look Now, plus Straw Dogs u scenama provale u kuću i zbog najurenih stanovnika.
Tragična priča obitelji nije dovoljno jasno prikazana, pa se tako u nekim dijelovima očituje premlaka gluma, a s obzirom da se radi haunted house film, mislim da je najveći uvjet da se pronađu dobri glumci, jer tko može ostati imun na ukletost lokacije? Tipična priča i naracija oko prožvakanih šema odmah mi je spustila očekivanja, stoga sam krenuo sad nabrajati sve slabosti koje film posjeduje, bez prevelikog uvoda, kako bih odmah svi gledatelji koji dijele mišljenje znali o čemu je ovdje riječ. Iako, film sadržava svoje prednosti, zbog kojih mu je i dana valjana ocjena - u nekim dijelovima postiže atipičnost i autentičnost, postiže održavanje napetosti u scenama i može se reći kako je uspio na vrijeme izbaciti dramatične dijelove i postati ono što mora biti - genuine horor film.
 
 
Tragična priča dvoje roditelja (Barbara Crampton i Andrew Sensenig) spaja se s tragičnom pričom koju saznajemo u vezi nekadašnjih vlasnika kuće, stoga se kroz film (osim poveće količine jezivih scena) može primijetiti i taj tragičan element koji je u nekim dijelovima nužan, u nekima lako isključiv. Da, dobro ste vidjeli - svakih 10-ak minuta događa se drugačiji scary moment, a s obzirom da je film dosta mračan i dosta je mračno snimljen (gotovo bez toplih boja), pojedincima može biti prilično jeziv. Dodatno tome pridodaje i puno tišine dok traje neka jeziva scena, iako smo u mnogim hororima mogli vidjeti ovakve scene, neki ih ipak uspiju izvesti, neki ne.
 
Da ne bude da se priča zadržava samo na dvoje ljudi, tu se uključio i misteriozan podrum i majstor za elektriku, pa su dovukli još par prijatelja u kuću, čisto da se "stvorenja" iz kuće mogu zadovoljiti i da film dobije više dinamičnosti i ideja. Iako se čini da ih stalno nekako nedostaje. Kako letimo prema kraju, tako se i smanjuje napetost, budući da otkrivamo sve više o sjenama i prikazama koje nas plaše kroz cijeli film, a po mome mišljenju, neke stvari bolje da ostanu neobjašnjene. Uz cimalice tijekom filma i haunted elemente, možemo vidjeti i razne gore scene na kraju, koje su po osobnom dojmu simpatično uletjele kako bi razbile jednoličnost, kao i brza i solidna ubojstva tijekom filma.
Film je nekako na pola puta, zamjera mu se klišejiziranost i prelijevanje iz šupljeg u prazno te manjak inovativnosti, no pozitivne stvari su mogućnost strašenja, mračna atmosfera i dobra kondicija što se tiče održavanja napetosti. No, sveukupan dojam je nekako "meeeh, uklete kuće? Mislim da sam to već gledao."