Egzorcizam kao praksa unutar Katoličke crkve postoji još od njenog nastanka. Ipak, razvojem medicine, a posebice psihologije njegovo prakticiranje je praktički izumrlo. Svojevrsni revival i popularizaciju doživljava početkom sedamdesetih s izlaskom Friedkinovog „Exorcista“ koji je i dan danas ostao zapamćen kao jedan od najutjecajnijih i dojmljivijih horora. Njegova ostavština je nemjerljiva i urodila je nizom nastavaka, obrada i njime inspiriranih naslova koji još uvijek plijene pozornost publike. Mistični i tajnoviti aspekti institucionalne religije su uvijek privlačili svekoliko pučanstvo, bila riječ o Opus Dei, Iluminatima, sotonizmu ili u ovom slučaju, egzorcizmu.
„Obred“ je tako još jedan u nizu „potomaka“ velikog Exorcista koji pokušava ugravirati svoj doprinos podžanru possession horora. Da li je u tome uspješan? Pa, baš i ne. Prvenstveno mislim da svrstavanje pod horor žanr ponajviše duguje svojim prethodnicima i unaprijed kreiranim očekivanjima gledatelja. Tko, naime, prilikom promatranja egzorcizma ne očekuje okretanje glave opsjednutog, hodanje unatraške ili pak neke suptilnije fiziološke manifestacije nečastivog? Nažalost, u ovom filmu nećete ništa od spomenutog doživjeti, što možemo zahvaliti PG-13 etiketi kojom je film cijepljen kao i intenciji redatelja da stavi naglasak na odnos vjere i skepticizma kao nositelja fabule. Doduše, niti taj dio nije uspješno izveden, budući da su se mogli pozabaviti neočekivanim psihološko-patogenim karakterizacijama, no u konačnici su se odlučili za već prokušani recept sukoba dobra i zla, Boga i Sotone. S obzirom na Hafströmovo prethodno ostvarenje „1408“, ovakvo pribjegavanje klišejima još više čudi.
„Obred“ donekle izvlači korektna gluma O'Donoghuea i Hindsa, a posebno treba izdvojiti Hopkinsa koji je uvjerljiv i doista raspoložen. Ipak, ako baš želim cjepidlačiti, mogao bih reći da je ovdje u velikoj mjeri reprizirao svoju ulogu iz „Jaganjaca“, što je posebno vidljivo u zadnjh pola sata filma no i u tom slučaju je to odigrao vrhunski.
U konačnici, „Obred“ je mogao biti izvrstan psihološki triler koji koketira sa nadnaravnim i religioznim, no finalni produkt je mnogo bliži poznatim i predvidljivim egzorcističkim „dokumentarcima“ te po ničemu ne odskače iz bujice sličnih naslova.
