Remake Evil Dead, plodni je film za ljubitelje tzv. tortune porn pod-žanrova horora. Uspoređujući filmove, došla sam do zaključka kako moderniji filmovi imaju drugačiji pristup snimanju i prenošenju priče od starih, pomalo trashy hororaca. Dok je u originalnom filmu očigledna jeftina šminka i scenografija, ali uz odlične zvučne efekte koji su bili dovoljni da prestraše gledatelja, tako je u novom izdanju gore scene (necenzurirani dio otkidanja dijelova tijela, izloženi organi, sve ostale gadosti op.a.) ono što gledatelja tjera na strah, ako ne i povraćanje.
Petero mladih dolazi u šumsku kolibu kako bi pomogli heroinskoj ovisnici Mii (Jane Levy) u liječenju protiv uživanja narkotika. Gledajući krajolik, ali i predmete koje se nalaze unutar kolibe, znamo da im se sprema nešto gadno. Liječenje od droge ostavlja utjecaje ne samo na glavnog aktera, već i na sudionike. Dok Mia ludi unutar kolibe i doživljava halucinacije, osjetila joj bivaju sve intezivnija. Nakon što doslovno namiriše smrt koja se nalazi u podrumu prastare kolibe, ostali pronalaze mrtve i obješene mačke i rekvizite koje služe protiv vještičarenja, te knjigu obrubljenu bodljikavom žicom pod pretpostavkom da je se nikad ne otvori.
Horor ne bi bio horor kada je netko ne bi pokušao otvoriti i pročitati što se u njoj nalazi. Eric (Lou Taylor Pucci), kao da je ispao iz originalnog filma po hipijevskom izgledu, uspije otvoriti knjigu crne magije i pročitati one svete riječi koje otvore vrata pakla i utjeraju demona u kolibu. Mia više ne zna što je halucinacija, a što stvarnost; Pokušavajući pobjeći od zla, uhvati je stablo koje samo što ne slomije njezinu kralježnicu i ostale kosti, a mi hvatamo naša zapešća i dah kako bi izdržali tu mentalnu bol koju proživljavamo s njom. I dalje ne vjerujući da se nešto događa, ekipa joj pomaže da se smiri i zaključava je u sobu dok ne shvate koji sljedeći korak treba napraviti. Sve dok Eric ne otkrije kako je on krivac za sve što se u međuvremenu dogodilo i što će se tek dogoditi. Tada kreće prava ludnica, krv šiklja sa svih strana. Režu se određeni komadi tijela, puca se iz pištolja za čavle, ubija se pomoću komada stakla... sa svime što im dođe pod ruku. Iako mi pomalo nedostaju određene close-up scene kao što smo mogli primijetiti u originalu, toliko je kvalitetnije odrađeno ubijanje u remakeu.
Za potrebe filma je potrošeno 25.000 litara krvi, na što bi i sam Tarantino pozavidjeo. Hvalevrijedno je spomenuti da se film nije okoristio filmskim efektima, već je sve bilo autentično s maskom, protetikom i lažnom krvlju, sve u ime starih dana. Nije se lako riješiti vraga i ovaj film ne trebaju gledati ljudi sa slabim želucom. Opisujući stanje u kino dvorani, nježniji spol prekriva oči i povremeno pogleda kroz prste da se uvjere da je strava i užas nestala, snažniji spol iščekuje kraj i oslobađanje napetosti.
